Prijava
  1.    

    Narod nema hleba da jede

    Svi znamo kao je nekada davno u jednoj zemlji, gde danas vozovi idu brže nego nadrogirani maloletni motociklista polupraznim bulevarom u susret sudbini, narod ustao na kuku i motiku jer 'leba nije bilo, a ni kolača, kako je od toga ispalo veliko sranje, kako su se odigrala masovna narodna okupljanja na trgovima sa sve grickanjem semenki i navijanjem, dok aristokratija i narodni neprijatelji redom ostaju kraći za glavu, što je s obzirom na ondašnju prosečnu visinu Francuza od 1,60 cm zaista kratko.

    Neki čak znaju i da je veliko sranje ispadalo u starome Rimu ako bi isporuke žita sa Sicilije, severne Afrike ili Egipta zakasnile koji mesec, pa masa ne bi imala šta da žvaće kad se svrti kući iz koloseuma. Ovo je, naravno, svojevremeno omogućilo Antoniju da jebe Avgusta na distancu, ko Kleopatru na luksuznom krstarenu Nilom. Kad je Antonije preterao s time, a sa malim Oktavjanom nije bilo zajebavati se, umro je od gadnog slučaja sopstvenog mača u abdomenu, a tad medicina i nije bila baš na nekom visokom nivou. Slično je bilo i u Carigradu, dok ga još Muje nisu prekrstile u Istanbul. Hronična nestačica žita mogla je da dovede do lečenja Vizantiskog cara od očinjeg vida od strane pučanstva.Jedan car, koji je bio dovoljno pametan da posluša ženu, poslao je plaćeničku gardu da leči mase od konzumacije kiseonika, pa je posle stigo i da podigne najveću crkvu u hrušćanskom svetu, samo da bi je kasnije oni turski ugursuzi pretvorili u džamiju. Turci generalno sve upropaste, ko što vidite, jebo im pas mater. Osim za jedenje. Tu kapa dole, koj li bi kurac jeli da nam nisu oni, ne znam ni sam.

    I da ne tupim više, princip je i budali jasan. Kad nema leba, a ni igre baš nisu nešto, neko ima da najebe gore na vrhu ili dole u blatu.
    E sad, do danas su se stvari malo promenile. Igre su postale složenije i zabavnije, pekari su provalili pecivo, pa sad tu mlate pare, a 'lebac više i nije neka eksluziva, nije ovo Užice '41.

    Međutim, ''Narod nema leba da jede'' je i dalje poklič kojim baba na pijaci, ko na kavom rimskom forumu, stavlja do znanja kolko je dogorelo do nokata. Ironije je u tome, dragi moji, što su realno stvari baš obrnute. Jebena sirotinja nema baš ništa drugo sem tog leba. Zato i neretko meri po sto kila. Ne zajebavam se. Mislite da Perhanova baba, što će da stvi Bicu i sestru joj Djeljanu u školi od sutra meri isključivo na stočnoj vagi od Cezar salate?

    Sad, naravno, znam da je izraz više figurativan u današnje vreme. Osim za one kojima je univerzum u ravnoteži kada je leba 5 dinara, zejtin i mleko još tolko skupa, Šešelj u skupštini, a Tito/Draža i Sloba na nebu.

    Ipak, zarad preciznosti, predlažem da poklič sledeće revolucije, ili bar izražavanje nezadovoljstva bude: ''Imamo samo leba!'' ili ''Dajte nam s 'leba!'', možda čak i ekstremistički i pomalo drčno-nezahvalan ''Jebo vas 'leba, oću roštilj!''. Jer jebi ga, apetiti su porasli, vremena se promenila i ni primarne ljudske potrebe više nisu tako primarne, ništa loše, točak istorije se ne može vraćati unazad.

    A ako si neki šupak koji će da blagoglagolji kako gladna deca Afrike nemaju ni koru buđavog leba, učini čovečanstvu uslugu, samozapakuj se i samopošalji se sa sve par kila krtole, paškanata i šargarepe za neku centralnoafričku republiku gde se još praktikuje kanibalizam i namiri ih bar za koji dan. Biće od tebe valjan paprikaš, kad već ne može čovek.

    -Narod gladan, nema 'leba da jede.
    -Narod ima hleba da jede, govnaru, fali sve ostalo. Ima 'leba, al' nema s 'leba.