Prijava
  1.    

    Nataša

    Marijana. Vutra, džeja, majmun. Majmun, od kojeg je sve krenulo. Naime, u srednjoj se, jebiga, duvalo. Donese neko knjigu ''Mi djeca sa stanice Zoo'', čuj mene dop, Zoo, pa se na njoj mrvi. Baš u to vrijeme je sa mojom ekipom iz razreda ponekad zabadao mlađani Džomba. Sjede on tako jednog dana sa nama, naruči kratež sa mlijekom, zatraži od konobara jedan šećer, popi ga, kaže lijepo mu to tako kad se spuši, i ispriča nam priču čiji najmanji mogući sažetak reče da se u banjalučkom sa uskim asortimanom Zoo vrtu nalazi ženka majmuna, imenom Nataša.

    Tako se Nataša ubaci u upotrebu, zbog te jednostavnosti koja je krasi, čuj, Nataša.

    -E, jesi sam?
    -Dap.
    -Pristavljaj vodu, kontamo ja i Nataša upasti na kafu, ono.

    (12, 7 minuta kasnije)

    -Ne mogu se izuvati, nove patike a treba mi sat vremena dok uglavim nogu svoju debelu u njih.
    -Ebonjaro debela, :pljas po dupetu:.
    -De jarane. Nego, imaš ajvara?
    -Imam.
    -Boli me kurac.