Malo ljudi se usuđuje da u svakoj prilici o svakoj temi javno iskaže svoj stav. Bonton, poltronstvo, snebivljivost, šta već, tek, svi dobro znamo da se svakodnevno koriste razni eufemizmi i izrazi kurtoazije, pa čak i za najbanalnije stvari.
Međutim, nakon što se izgovori gorenavedeni, potpuno paradoksalni (''Neću reći''? Pa upravo to i hoću da kažem!) izraz, sva ta šarena laža pada u vodu. Na površinu izbija ledeno hladna i bolna istina. Više ništa neće biti isto. Ne može da bude isto.
- Zdravo, Boško!
- Ćaos! Kako ti se dopada moja izložba?
- Šta znam, ne razumijem ti ja mnogo ovu avangardnu umjetnost... Recimo, šta ti znači ova postavka?
- Ova? Vidiš, ovo drvo i ova zmija su rijetke vrste iz Amazona, koje se sad nalaze pred istrebljenjem, zbog krčenja šuma. To je jedna poruka ovog djela - bunt protiv uništavanja naše majke Zemlje. Dalje, vjerovatno prepoznaješ Asklepijev štap, simbol medicine, i tu se krije druga poruka koju sam htio da prenesem. Moje mišljenje je da se savremena medicina sve više udaljava od čovjeka i da postaje sama sebi svrsishodna. Razumiješ sad?
- Da, ko bi rekao da se u mrtvoj zmijurini obmotanoj oko štapa kriju tolika skrivena značenja i neobična razmišljanja...
- Ha, pa znaš, moja razmišljanja i razmišljanja običnog plebsa se nikad ne poklapaju.
- Jasno, jasno... Ti si oduvijek bio veliki osobenjak, neću reći budala...
- :ubilački ga gleda:
- Nego, da te nešto pitam. Reče da su i ovo drvo i ova zmija vrste pred istrebljenjem?
- :procijedi kroz zube: Tako je.
- Znači, ti pomoću mrtvih ugroženih vrsta kroz svoju, khm, umjetnost dižeš glas protiv njihovog istrebljivanja... Jesi čuo nekad za onaj grafit o ratovanju za mir i jebanju za nevinost?
