Gusle su instrument uz koji su opjevana junačka djela hrabrih nam predaka. Da bi zaslužio tu čast da ti se ime pominje uz karakterističnu jeku struna, morao si u najmanju ruku skratiti za glavu kojeg Turčina, pogađati kroz prsten jabuku i pod oblak orla iz moskovke (Vlado Šipčić stajl), dići u vazduh koju ugarsku jedinicu, eventulano uludo izgubiti glavu zarad ponosa ( pop Milo stajl).
Pošto se u guslama ne pominju sise i guzice, niti junačka djela mećanja bobana u vaginu, zlobnici će reći da ih je lakše svirati nego slušati.
Kako su različite humanitarne organizacije zabranile sječu turskih glava, a ugarsko carstvo se odavno raspalo, kriterijum za naslovnog junaka guslarske pjesme je značajno devalviran.
Danas ćemo počastiti frazom da će završiti u guslama, onoga koji u našim očima učini neko zajebano djelo tipa izvlačenja iz makaza, jebanja dok druga puši, pobjede u kafanskoj tuči.
-Onomad kad smo išli u Budvu, opružim ti se ja u vodu, onako na leđa. I plutam tako neko vrijeme, posmatram sise i dupeta i prenese me san. Nisam siguran koliko sam spavao, ali u jednom momentu budi me nepoznat glas. Mrmlja nešto na stranjskom. Otvorim oči kad vidim karabinjer nešto maše rukama i govori pasport pasport! Krv ti jebem, skontam da me talasi odnijeli u Italiju. Opsujem mu majku žabarsku i krenem da plivam nazad u Crnu Goru. Stignem u Budvu na doručak.
-Au jebo te, tebi kraja bez gusala nema.
