Prijava
  1.    

    Nema paprikaša bez sina jedinca

    Vojvodina i Vojvodjani su poznati po svojoj naklonosti ka paprikašu u svim njegovim pojavnim oblicima, pa se tako i posle sahrana na daćama služi paprikaš, najčešće teleći. Kao pravo srpsko jelo, paprikaš je bolji što se veća količina sprema, tako da je paprikaš na daćama koji se kuva u ogromnim loncima uglavnom fantastično ukusan, jedino što uglavnom nemate apetita, što je sasvim normalno pošto se upravo prisustvovali ceremonijalnom ukopavanju nekog koga poznajete. E sad, u svakom vojvodjanskom selu postoji odredjen broj najčešće starijih osoba koje redom posećuju sve sahrane bez obzira jesu li imali nekakve odnose sa pokojnikom ili ne, oni jednostavno dodju da se najedu i napiju. Izraz je potekao iz vica, neverovatno crnog, vrlo moguće istinitog, i koristi se da se ukaže na sumnjiv kvalitet bilo kog paprikaša koji se u tom trenutku jede.

    Daće posle sahrane, u vrhu sale žalost i uplakana lica, tišina prekinuta samo povremenim jecajima i zapomaganjem. U dnu sale žamor i graja, samo što se ne zapeva, i tu dva bakutanera razgovaraju izmedju zalogaja:

    bakuta#1 - Fiiin je danas paprikaš,:srk::žvak žvak:, i meso je fino, sama krtina...
    bakuta#2 - Jeste, jeste, :mljac mljac:, samo mi se čini da su ga malo preljutili, u utorak kod Save Perinog je meni bio puno bolji...
    bakuta#1 - Da, nema paprikaša bez sina jedinca.