Napinjao se iz petnih žila da se sjeti izgleda svog sela i stare trošne kuće iz koje je otišao odmah posle vojske. Prebirao je po komadićima stakla vitraž mladalačkih uspomena; sve mu se to sada bilo daleko, nestvarno, drugi neki život. Ipak, nikada nije mogao da zaboravi jecaj majke kada ga je, onako bunovna i sanjiva, ispraćala u tuđinu. Obećao joj je - nikada neće zaboraviti rodni prag i zavičaj. Ih koliko je samo vremena prošlo od tog zanosnog aprilskog jutra...
Danas živi ovdje, u Njemačkoj. Da, tu gdje drveće i ptice samo ćute, nebo radi u smjenama a vazduh jedva diše. Gdje je sve uređeno i čisto, sve skladno, pod konac. Divna je ova zemlja germanska - svi imaju posao, skupa auta i pregršt ispunjenih snova. Svi imaju sve, a on, osjećao je, nije imao ništa.
Tamo negdje, u hladu starih hrastova ostalo je njegovo biće. Tamo, u Srbiji, na nepreglednim žitnim poljima ostala je njegova sjenka. Vukli su ga reflektori velikih gradova, blještavilo ga je zaslijepilo i on, ne osvrćući se, nije primijetio da je njegove mrve povratka, nešto već davno poozobalo. Došao je ovdje, praznog džepa i torbe. Danas, njegova duša zjapila je prazna. Nadao se možda da će se jednom vratiti kući, nekog narednog aprilskog jutra...
Nikada se nije vratio. Oženio se njihovom ženicom, plavih očiju i pjegavog, koštunjavog lica. Djeca su porasla, odslužila vojni rok u nekoj drugoj, mrskoj mu armiji. Nisu znali srpski, niti se on trudio da ih nauči. Negov život, već odavno, i nije bio njegov...
Prazninu za zavičajem ispunio je luksuzom, komforom i povremenim okupljanima na koncertima nepoznatih mu umjetnika; napio bi se do besvjesti, razdrljio košulju i derao se glasno - Nema raja, bez rodnoga kraja. Podmukla, nezadrživa žeđ za zavičajem, na tren bi se ugasila.
Mislio je da ga ništa više ne veže za zavičaj - roditelji su davno umrli, u selu gotovo da nije bilo nikoga. Brat koga je ostavio kući, imao je troje djece koje je jedva prehranjivao, a on otuđen i dalek, nije imao želju da ih vidi ili da im pomogne. Znao je, to su za njega sada bili drugi, nepoznati ljudi. Tek nekada vikendom, slao bi poruke preko satelitskih programa, u kojima pozdravlja sve koji ga znaju, i sve u zavičaju. Ipak, slutio je, niko za njega više nije znao, a njegove pozdrave, već odavno, niko nije iščekivao...
Definicija je pisana za Mizantropi.
