Prijava
  1.    

    "Nije mi zvonio alarm..."

    Retorička balega iz kategorije Okrivi tehniku, koju je verovatno svako od nas barem 11586 puta servirao drugoj strani kao objašnjenje sleš opravdanje za sopstveno kašnjenje, nepojavljivanje u dogovorenom/naznačenom terminu i, uopšte, bilo koji vid vremenskog ispaljivanja iste u onim relativno ranojutarnjim časovima, u srpskom narodu tako omraženim te popularno etiketiranim #sabajle. Floskuletina naivno-optimistične spoljašnjosti, koja umnogome računa na izvestan deficit ili, čak, totalitarno odsustvo moždanih ćelija u ciljanog subjekta, koji, pak, ukoliko i sâm nije autistični australopitekus, TO svakako misli za ovog prvog. Konačno - besramnim bezobrazlukom garnirana fraza koja najviše primene (i uspomena, kacmo već kod toga) evocira iz prepodnevnih školskih smena, vikend-treninga kod Galeta u FK Bežanija (Lavovi, lavovi, najjači smo najjači!) i ispita iz Istorije Pijanizma kod onog ljigavog pedera, jeb'o te SANU u usta te jeb'o, pičko matora! 1, 2, 3, 4, 5, 6...ok sam, ok sam...

    - Markoviću, je l' se sad dolazi na čas, a?!
    - Izvin'te, nastavnice, nije mi zvonio alarm, xexexe...
    - Sedi, jedan, xexexe!

    •••

    - E, šefe, izvinjavajte, nije mi zvonio alarm...
    - Već peti put ovog meseca, kolega?? Hmm, interesantno...Pa, kolega, ili ćete u najskorijem mogućem roku nabaviti novi budilnik, ili ću vam ja lično omogućiti da vam svako jutro u bližoj budućnosti bude prilika da se duže ispavate, ako me razumete...

    •••

    28 juni 1389 god., 12:34

    - Jao, jadna, hude sam ti sreće! Da se, jadna, za zelen bor 'vatim i on bi se zelen osu...
    - E, devojčice? Izvini, oouvaj...Je l' ovde bitka već gotova, a?
    - Jeste, plemeniti viteže. Još pre mnogo sati, plemeniti viteže...
    - Ništa. Ajd' uzdrav...
    - A kako se ti zoveš, gospodaru?
    - Jes', pa da posle blatiš dobro ime Brankovi...Mislim - nije mi zvonio. Alarm, tojest. Ma, više ništa ne kupujem kod Arnauta, ovoga mi krsta...