Prijava
  1.    

    Odo' da čuvam ovce

    Ne znam kakva je to mađija koja izaziva da svi, kojima je dokurčilo sve, spas vide u čuvanju ovih pufnastih, sporih, glasnih biljojeda koji su na granici retardiranosti. Ultimativna neostvarena pretnja jadnika koji više ne može da sluša o velikomučeniku Andreju, ne može peti put da polaže statiku ili (uspešno) smuva ribu koju muva tri godine. Zato su tu te ovce. I ta neka planina. I neki pašnjak na kome će iste pasti, a koje će dotični morati da brani od vukova, proverava na antraks i posle šiša i šta sve ne. Nemam pojma šta sve tu mora da radi, ni ja ih još nisam čuvao. Verovatno ni taj isti nema pojma kolika je to petljancija. Ali čuvanje ovaca je neka sigurna luka svakog gradskog deteta. Poslednji trzaj protiv sistema. Naravno neuspešan. Ali ipak, opcija uvek postoji, jer samostalno isključiti komp i televizor pa onda spaliti redakciju Blica i Kurira zahteva hrabrosti koju prosečna srbenda ima samo na internetu. Zato, sve je kul, trpeću ja još malo, a kad mi stvaaaaarno dokurči, odoh da čuvam ovce. Ali stvarno.

    -Nacrtaj mi jednu ovcu.
    -Eeeee, znaš kako sam razmišljao da batalim ovo pilotiranje, odem tako na pašnjak i uživaaaaaam... Nabavim jednu keru i zabole me za birokratiju, ratove, kraljove, careve, tiranine, precednike i ostala govna...
    -Au, kako nemaš pojma sa životom, ovo što si nacrtao je koza, ne ovca! Nacrtaj drugu!
    -I ono, ceo dan si napolju, u prirodi... Posle odeš u kućicu, spavaš kao top, čekaš sunce i ptice da te probude...
    -Ova izgleda kao da je slomila nogu, kakav si retard, ne umeš ni na papiru da ih čuvaš. Nacrtaj drugu!
    -Mali Prinče, evo ti kutija i da se nosiš u tri pičke materine!