Prijava
  1.    

    Odrastanje u Srbiji

    Popili su oboje po ćušku dok su prelazili preko praga. Već je bio mrtav pijan ,nosio je treger majicu sa flekama od hrane koju je jeo poslednjih mesec dana.
    Svaki put nakon ulaska u kuću dobijali su sledovanje batina,većinom bez ikakvog razloga. Vadio je stari kabl od pegle njime tukao Zorana.
    Gocu je samo šamarao, ona je devojčica i prema njoj je zato blaži kako im je govorio.
    Mi, deca , smo mogli da čujemo po koji vrisak koji je dopirao iz njihove kuće i uspevao da nadjača turkoidne melodije. Sutra dan u svlačionici bi videli posledice „tatine ljubavi“ na drugu iz razreda.Bili su to mrko plavi podlivi po celom telu u obliku kabla. Imali smo samo deset godina , ali svima nam je bilo jasno šta se događalo. Znali smo da ne treba postavljati nezgodno pitanje:
    „Šta ti se desilo?“
    On se zvao Zoran, a njegova godinu dana mladja sestra je nosila ime Gordana, al’ smo je svi zvali Goca. U naše dvorište su se doselili pre par godina iz nekog sela u blizini Beograda. Živeli su tu bespravno kao i mi i naše komšije. Oni su delili predratnu kuću ,a moja porodica je živela u pomoćnoj kućici koja je pre rata bila namenjena posluzi. Niko nam nije mogao ništa, jer su i posluga i vlasnici pomrli i nisu imali bližih rodjaka koji su mogli da polažu pravo na nju, a država nije ni najmanje marila za to.
    Ceo plac sa kućama i dvorištem je užasno oronuo. U dvorištu nije bilo ni jedne jedine biljčice osim par suvih ostataka nekadašnjeg žbunja koji su tako stajali od kad znam za sebe. Zimi je nebetonirani deo postajao prava kaljuga. U svakom uglu se nalazio raznorazni otpad, stare stolice, raspala kolica za pijacu, zarađali bicikli,pokvarene rolšule,roštilj....
    Sunce je dopiralo do dvorišta samo u podne, svuda oko su bile višespratne kuće, tako da je mamina rečenica- „Ovde živeti je mrak.“- imala bukvalno značenje. Na ovom mestu je raslo petoro dece, nikome se nije svidjalo što živi ovde, al’ niko od nas nije imao dovoljno novca čak i da pomisli na kupovinu stana. Stare komšije su odavno ostale bez posla,pa su prodavali farmerke na Bulevaru, moji su radili u državnim firmama za mizerne plate. Žena pijanog komšije je radila u školi kao tetkica za minimalac, dok je on radio u građevinskoj firmi. Oboje su imali završenu samo osnovnu školu.. Moji su ih često ogovarali sa drugim komšijama i stalno se provalčila ista priča-„Kako neko može da napusti svoje imanje i da dodje u grad i jedva uspeva da prehrani decu? Kako je to nekom bolje?“
    Svaki put kad mi se Zoranov tata približavao podilazila me je jeza, jedva sam izgovorao -„Dobar dan ,čika Rašo!“- da ne zamucam.Samo bi prošao pored mene ,a zatim je sledio udar vonja sačinjenog od znoja i „Baltik“ votke. Sem na gradjevini komšija Raša je privatno radio i kao vodoinstalater i ako nije imao potreban zanat. Moja majka ga nije podnosila ,a ćale je uvek bio ’ladan. Mislim da je jedino mog oca voleo od svih nas u dvorištu, možda ga je više voleo i od rodjene dece. Tata ga je zvao uvek kad bi nam crk’o bojler ili veš mašina. Retko je uspevao da obavi posao kako treba.Posle zahvata na mašini ili bojleru ostajao je ceo dan u našoj trpezariji , ćale ga je nalivao pivom i rakijom , a za to vreme mama nije napuštala spavaću sobu. Čini mi se da je izbegavala čak i odlaske u toalet. Ja sam ponekad sedeo sa njima i slušao njegove baljezgarije, postajale su sve gore i gore kako se povećavala količina alkohola u njegovom organizmu. Posmatrao sam ga satima kako ispija pivo ili neki drugi alkohol, moja usta su bila otvorena samo što mi bale nisu curile , jer mi se činilo kao da sipa u kantu svu tu tekućinu a ne u sebe, kao da je imao crevo koje nema prepreka do njegovog stomaka. Jednjak, dušnik ništa.

    Retko smo napuštali naše dvorište, tu smo se igrali sa svom decom iz okolnih kuća i zgrada, omiljena igra nam je bila gadjanje koša koji je ustavari bio krug nacrtan na zidu, nekad smo se igrali žmurke. Prestali smo sa žmurkama kad sam zgazio na zardjali ekser u šupi , pa su morali da me vode u bolnicu da primim Tetanus. Od tada smo prešli na jurcanje po dvorištu, tad smo imali 11 godina. Dečaci su jurili devojčice i obrnuto, koristili smo svaku priliku za pipkanje devojčica po tek niklim sisama. Negde u to vreme sam se i zaljubio u Gocu . Ona to nikad nije primetila, smatrala me je starijim bratom kao i Zorana.
    U oklonim ulicama su živeli i stariji dečaci koji su uživali u mlatretiranju nas klinaca, najčešće se to dešavalo kad smo išli ili se vraćali iz škole. Medju njima je me je posebno živcirao jedan debeli ružni glavonja, na velikom odmoru u školi je redovno pljuvao u hranu nama klincima i onda smo mogli da biramo da je bacimo ili da mu je damo. Ako bi je neko od nas bacio onda smo popijali ćuške. Zoran je uvek bacao hranu sa pljuvačkom i popijao batine. Bilo mu je sve jedno dal’ dobio jedne batine više ili manje .
    Narednih godina su se osmelili , pa su dolazili u naše dvorište i tu nas drndali. Moj ćale nije mario kad bi ga pozvao da nas brani.
    Obično bi govorio: „Što se igrate sa njima ?“
    „Ne igramo se mi sa njima .“ –govorio sam –„Oni nas samo maltretiraju“
    „Ma, ne interesuje me .“ - Rekao bi i nastavio sa popodnevnom dremkom.

    Kako je vladalo siromaštvo ne samo u dvorištu nego i u celoj državi , nasleđivali smo stvari i obuću od starije braće ili od one treće porodice. U jednom trenutku Zoran je počeo da zaostaje sa rastom u odnosu na mene, na kraju je mogao da nosi odeću koju sam ja prerastao i ako smo bili isto godište. Tokom jedne trač partije moje majke i treće komšinice čuo sam da je on zaostajao u rastu od silnih batina koje je dobijao , i valjda je iz istog razloga i Goca večito bila mršava. Koža joj je skroz bila providna, vene su joj iskakale po rukama i licu. Imala je jednu venu koja je meni bila simpatična, nemam pojma što. Nosila je stalno neke raspale haljine koje su delovale kao ukradene sa starinskih lutaka. Sa dugom plavom kosom i po nekom pegom na licu je stvarno ličila na lutku.
    Nakon bombardovanja su počele sa radom i PC igraonice. Non-stop su bile krcate, zakazivali smo preko telefona. Prestali smo sa igranjem u dvorištu , stalno smo visili tamo, nije bilo bitno dal’ igramo ili ne. Sve se vrtelo oko igraonica. Počeli smo da bežimo sa časova. Jedan dan su nastavnici pozvali moje i Zoranove roditelje i rekli šta se dešava.
    Zoran i ja smo sedeli za računarima kad je unutra uleteo čika Raša ,razjareni bik, uhvatio je Zorana za moj stari duks kao mačku i bukvalno ga bacio sa ulaza preko par stepenica na ulicu. Počelo je sa mlataranje pesnicama ,čuo sam njega kako zapomaže. Nisam smeo ni pogled da skrenem sa monitora, a kamoli da probam da nas opravdam i spasim njega od batina. Cela stvar sa bežanjem sa časova je bila moja ideja, ja sam ga nagovarao. Sad je trepeo batine zbog mene ,a ja sam se usrao i nisam ga spasio. Najgore od svega je što ja nisam dobio ni šljagu od moji roditelja. Zoran nije dolazio narednih nedelju dana u školu. Čika Raša je zvao razrednu i rekao da Zoran ima grip. Ja sam svratio do njega posle škole dok su njegovi i moji bili na poslu, imao je šljivu ispod oka i čvoruge veličine kamena po glavi.
    Imali smo 14 godina, gledali staije dečake kako puše ispred igraonice ili dok igraju igrice. Zoran je predložio da skupimo pare i kupimo cigare. Pristao sam mislio sam možda nas neće više maltretirati starije drkadzije kad se pojavimo sa pljugama. Delovaćemo opasnije. Nakupili smo dovoljno para za Vikend i šibice, sakrili se u podrum jedne od zgrada kod naše škole. Uzeli smo po jednu pljugu , zapalili i pućkali . Mislili smo da smo naučili kako se puše cigare. Otišli smo u igraonicu i zapalili cigare pred debelim glavonjom.
    Rekao je : „Majmuni mali ,šta se ložite?! Pućkate k’o pičkice.“
    Izašli smo posramljeni napolje. Sutra dan smo po školi molili starije dečake da nam pokažu kako se puši. Jedan koji nas je branio ponekad od debelog glavonje nam je pokazao šta treba da se radi. U početku smo gutali dim. Konačno smo se obojica zakašljali. Uf,olakšanje ,skapirali smo. Popušili smo po pljugu ,vrtelo nam se u glavi , povraćali smo u kolzetsku šolju. Smejali smo se, postigli smo nešto ,sad će nas debeli glavonja ceniti. Ali ,ništa od toga, kad smo se opet pojavili pred njim , zavalio nam je packe uz reči : „Tako mali, a puše,ha ha!!“
    Groktao je krmak ,bio je odvratan, stariji par godina od nas , virile su mu sline kao petogodišnjaku. Mrzeo sam ga više od bilo čega, a još gora mi je bila pomisao da sam nemoćan i da mu ne mogu ništa.
    Jednom prilikom dok je Zoran zaista bio bolestan, došao sam sam u igraonicu. Igrao omiljenu igricu, imao sam sjebane slušalice i mogao sam čuti sve okolne razgovore.Odjedan put sam čuo ime Goca, načuljio sam uši, nisam se uopšte koncentrisao na igricu ,samo sam gledao u monitor. Razgovor je tekao izmedju debelog glavonje i još jednog lika. Debeli se hvalio kako su on i Rumeni (isto jedan od starijih drkadzija koji su nas maltretirali. Bio je izuzetno ružan i rumen u obrazima,zvali su ga i Čengele) odveli Gocu u jedan prolaz kod našeg dvorišta i terali je da im puši kitu. Krmak je kroz grktanje nastavio priču,kaže nije uspeo da svrši , jer ga je Rumeni gledao ,a Rumenom se nije ni digao.
    Nisam verovao , kako bre!
    Ona je tako lepa i deluje tako nevino. Zašto njima?! Zašto nije pobegla? Oni nisu ništa osećali prema njoj, ja sam bio zaljubljen u nju, nijednom mi nije prošlo kroz glavu kako mi puši kitu, maštao sam da se ljubimo i to je sve.
    Onda mi prolete kroz glavu ,a Zoran? Kako da mu kažem?
    Ne mogu mu reći. A, ako kažem čika Raši? On će ih ubiti od batina! Ha,ha!!! Ne ,ne onda će ona biti pokojna , ali bukvalno ne smem ni da zamišljam šta bi njoj uradio.
    Neću nikom ni reći, tako sam odlučio.
    Kasnije istog dana pozvao sam Zorana kod mene kući na fudbal na fuš Segi. Igrali smo do kasno uveče, ja sam skoro i zaboravio na celu priču oko pušenja i onda je došla Goca, Zvala je Zorana kući. Kad sam je ugledao kako stoji na okviru od vrata sledio sam se i ponašao nenormalno, i ovako nisam mogao da se opustim zbog osećanja koje sam imao prema njoj,ovo me je dokrajčilo ,podsećao sam sam sebe na retardiranog robota sa sve izveštačenim i ukrućenim pokretima.Ona je delovala smireno,kao da je niko nije maltretirao ili ponižavao. Nekoliko dana sam i dalje izbegavao Zoranov pogled.

    Naredne godine je došlo vreme upisa u srednjne škole. Upisao sam gimnaziju,a Zoran
    drvnu, trogodišnji smer. Iste godine širile su se glasine o Goci kao glavnoj „kurvi“ u kraju. Svaki dziber je izgubio nevinost sa njom. Bledela su moja romantičarska maštanja o njoj, lice joj nije više bilo onako lepo. Zoran je u medjuvremenu saznao sve gadosti vezane za sestru. Nije mogao ništa da preduzme, ostao je mali jedva metar i po. Ona je počela da se mota sa sitnim dilerima , često su je dovozili raspalim starim BMV-om, koji je vozio njen tadašnji dečko. Bio je Zoranovo i moje godište, nosio je uveliko pištolj. Jednom prilikom je dovezao krvave face. Šmrkala je kokain sa njim.
    Jedno veče sedeo sam sa Gocom na ogradi i pričao i tada se pojavio taj lik sa sve Stafordom. Poludeo je kad je video da razgovara samnom, bio je patološki ljubomoran , mislim da je bio ljubomoran čak i na Zorana, što je van svake pameti. Poleteo je na mene, uneo mi se u facu i rekao „Budem li te još jednom video sa njom progutaćeš sve svoje zube!!“ Stresao sam se od straha.Prolazilo mi je kroz glavu „Samo ti je još trebalo da te unakazi razjareni niskočelac, i to bez razloga“
    Izustio sam: „Takneš li me pozvaću policiju“
    Odgovorio je maloumnički : „Ja sam jači od policije!
    Jel ti jasno, govno malo?“
    Goca je rekla : „Nemoj njega ! Nije ti ništa skrivio, poznajemo se od detinjstva, on mi je kao brat.“
    Puknuo ju je u glavu i izdro se i na mene i nju : „Ti mala polazi samnom , a tebe da nisam video u njenoj blizini!!!“
    Ona ga je zagrlila i pored udarca koji je popila u glavu.(redovno ju je tukao , čak više i od ćaleta. Mislim da je ćale i prestao da ih leši)
    Ja sam se samo okrenuo i otiša u kuću. Neko vreme se nisam osećao bezbedno , u odlascima do škole sam se okretao, paranoisao ,mislio sam da me ovaj niskočelac prati.

    Odaljio sam se od Zorana, Goci sam se javljao samo u prolazu . Išao sam u drugu školu,skroz drugi profil ljudi od onih sa kojima je Zoran išao u srednju. Moji su iskamčili preko gradskog konkursa stan sa povoljnijim kreditom. Preselio sam se u skroz drugi deo grada. Zorana sam retko vidjao. On je završio trogodišnju školu. Ja sam kasnije upisao fakultet, prolazio sam nekad starim krajem. Sretao sam Zorana pored tezge, prodavao je čarape i posteljinu. Tolko smo se odaljili jedan od drugog da nismo mogli da održimo konverzaciju ni pet minuta. Pitao bi ga za Gocu ,roditelje. Mučno mu je bilo da odgovara na pitanja o Goci. Rekao mi je da se i dalje mušlja sa krimosima.Izlazi kao sponzoruša , tretirali su je gore od kerova lutalica. Bolelo ga je što ništa nije mogao da promeni.
    Prehranjivao je porodicu, čika Raša je umro od ciroze. Majka je dobijala mizernu penziju.

    Prošle su godine. Jedno veče sam sedeo kući i vrteo kanale na TV-u. Čuo vest.
    „ Maskirani napadač na motoru je ispalio više hitaca u vozilo koje je stajalo parkirano. Ranjeni mladić(M.H.) je prevezen u Urgentni centar. Po policijskom izveštaju on je od ranije poznat policiji. Drugo lice, mlađa ženska osoba (G.M), koja je bila sa njim u kolima, podlegla je povredama na putu do bolnice.
    A, sad najnovije vesti iz kulture.....“

  2.    

    Odrastanje u Srbiji

    Već pri samom rodjenju i udarcu doktora u tvoju guzicu, možeš da zaključiš da će zivot da bude veoma bolan. Dok si mlad sve je lepo. Možeš da završiš osnovnu i srednju školu. E, onda upišeš faks i temeljno ga studiraš godinama, diplomiraš, završiš vojsku (ako si sposoban), vratiš se iz vojske, ne znaš šta da radiš sa svojim životom, dugo se mučiš tražeći i nekako uspeš da nađeš posao, digneš kredit ili nekako skupiš pare za automobil, i onda skontaš da je došlo vreme da se napokon osamostališ i odvojiš od ćaleta i keve i oženiš se jer već imaš 50 godina!

  3.    

    Odrastanje u Srbiji

    Trenutak, ne postupak, koji se dogodi u jednom trenutku oko dvadeste godine zivota. Moze prepoznati tako sto ce "prosvetljena", tj. odrasla osoba postaviti retoricko pitanje, odgovor, konstataciju: "Cini (li) mi se da je ova zemlja malo neozbiljna?"