Prijava
  1.    

    Parnica u Srbiji, 2. deo

    Pošto sam juče istražio neke od najčešćih slučajeva parničenja u dragoj nam Srbiji (a i šire), vreme je da se pozabavimo i nekim specifičnim slučajevima, koji- ispostavlja se- nisu tako retki kako bi to moglo da se pričini.

    1. Parnica sa RTS-om
    Prilično srodno parnicom sa državom, ali je poprilično novog datuma- otkada je pre nekoliko godina uveden harač na javno laganje. Naravno, prema RTS-u, dotični plaća 90% graždana, što deluje naročito čudno, jer (gotovo) niko u vašem komšiluku dotični ne plaća (i tako po celoj Srbiji). Jer, da 90% graždanstva zaista plaća pretplatu, valjda bi RTS imao novac za sudske takse da podnese tužbe protiv onih 10% što ne plaća (da, dobro ste čuli, RTS nema novac ni za sudske takse, i upravo je to razlog što nema masovnih "utuženja"). Ukratko rečeno, RTS nije pod kontrolom graždana, jer da je tako, ne bi našiiroko omraženi Tijanić bio direktor 10 godina, tako da narod ne vidi zašto bi dotičnu kuću "častio" sa gotovo 10 evra mesečno. I tužbe su krenule- RTS je poput neke pičke prvo utužio stanovništvo nekih sela po zapadnoj Srbiji, gde sve žive neke babe i dede. Za primer! No, ispostavilo se da javni servis nema signal po ovim selima, pa se ovaj "istorijski" proces završio krajnje neslavno po RTS- sudskim porazom. Stoga su nova utuženja na "stend baju", jer za razliku od parnice sa državom, čini se da novu vlast zabole nešto dupe za Tijanića i njegov upravni odbor, pa neće da im čuvaju leđa u nečemu što može da se pretvori u opštu bruku i rasipanje državnog novca.

    2. Parnica pred Evropskim sudom pravde
    Razmišljao sam da ovo poglavlje nazovem i "Parnica sa državom višeg reda". O čemu se radi? Otkada je Srbija pre desetak godina pristupila Savetu Evrope, graždanima je omogućeno da traže reviziju svojih parnica; te pretres svojih pravnih problema pred Evropskim sudom pravde, gde će najeminentnije kontinentalne sudije hladne glave razmotriti ono što ih mori. Naravno, broj parnica koje nisu protiv države se (iz razloga navedenih u prošloj definiciji, odnosno, zbog činjenice da ih je na domaćem sudu gotovo nemoguće dobiti) sveo na nivo statističke greške. Tome je naročito doprineo podatak da u jednoj susednoj državi koju nećemo imenovati, mali građanin dobio većinu parnica pred ovim sudom. I tako, počeše Srbi da idu od osnovnog do višeg suda, a kada bi i dotični presudio da je država u pravu, preskočili bi vrhovni, i zaputili bi ljubavno pisamce pravac u Strazbur. Ako bi Strazbur presudio u korist malog građanina, teorijski, to bi trebalo da bude obavezujuća presuda. No, razlika između teorije i prakse se još jednom pokazuje kao surova...
    Državni tužilac: "Pa šta ako je tamo neki Francuz rekao da si ti u pravu!? Neće valjda neki stranci nas učiti našem pravnom sistemu! To što ti tražiš nazad je državna šuma i nema Boga da se to promeni!".

    3. Parnica sa NATO paktom
    Ova vrsta zajebavanja otpočela je u drugoj polovini sada već istorijske 1999. godine, kada su pred beogradskim okružnim sudom pravosnažno osuđeni strani državljani Solana, Havijer; Klinton, Vilijam; Bler, Entoni i Širak, Žak, na osnovu optužnice da su počinili ratne zločine. Mada će se i najrazumnija osoba složiti sa time da dotični jesu zločinci, naravno da je bila reč o mlaćenju prazne slame. Ne samo da u trenutku presude ni jedan od uhapšenih nije bio dostupan srpskim organima gonjenja, već nismo mogli ni Interpolovu poternicu da raspišemo za njima, jer, avaj, bejasmo izbačeni iz Interpola. I ne samo to- ni jednom od silnih policajaca koji su se 2 godine kasnije našli iz bezbednosnih razloga na ulicama povodom dolaska Havijera Solane na razgovor sa novim vlastima nije palo na pamet da mu stavi lisice i odvede ga na izdržavanje kazne u CZ, Zabelu, ili pak da vadi krompir u Padinskoj Skeli (iako mu presuda još nije bila ukinuta). No, ova presuda je bila samo uvod za još veće mlaćenje prazne slame, kada su razni pojedinci, porodice žrtava i organizacije počeli masovno da tuže NATO pakt, zemlje članice i njihove vojske zbog ratnih zločina, materijalne štete i duševnog bola. Ukratko, posle same "Republike Srbije"; "NATO pakt" je postao drugi omiljeni sudski protivnik. Ovi procesi su se uglavnom vodili pred sudovima u Zapadnoj Evropi i Severnoj Americi. Naravno- neuspešno. Ni jedan od 20ak poznatih procesa (nepoznate ne možemo da komentarišemo) nije se završio u korist građana Srbije. Čak, velikom igrom sudbine, NATO- koji je povukao okidač- ispao je nevin za pogibiju 16 radnika RTS-a, dok je istovremeno tadašnji direktor televizije dobio od našeg suda 10 godina ćorke za "nepreduzimanje mera zaštite u slučaju napada". A ko je izveo napad? Upravo onaj ko nije kriv: NATO!