Prijava
  1.    

    Podizanje kredita za stan

    Čovek treba tri godišnja odmora da uzme da bi to završio.
    Aktivnost na koju možete celo godišnje doba da izgubite.
    Sastoji se iz raznih faza, podfaza, prefaza i pofaza, a kad završite sve to, srećni ste samo zbog završetka te petljancije, bez obzira što ostaje dugi period otplate.

    Prvo, treba da se odlučiš koja banka. Tu prođe jedno dva dana dok piješ sokiće i skupljaš ponude i brojeve telefona i imejlove. Onda dobiješ sve crno na belo koji papiri ti trebaju.
    Pronalazak agencije ili stana je tek pa složen posao. I tu piješ sokiće i skupljaš brojeve, dok se ne usaglasiš sam sa sobom i dok se ne uveriš da ponuđeni stan stvarno može da bude kreditiran od banke (što je osobito teško, jer kod nas 70% stanova nema ni građevinsku ni upotrebnu dozvolu, nego je sve rađeno po sistemu "ofrlje").
    Onda skupljaš pare za proviziju, deset posto u kešu i odmah i plus još nekih HILJADU evra (i to ako si srećan da je samo toliko) za osiguranje, veštaka (kojeg jedva navataš) i bankarske troškove.
    Na traženje rođaka koji bi ti pozajmili pare za tih 10% + 1000, izgubiš do dve nedelje, a na overu radnog dohotka, hipoteke i svega ostalog izgubiš isto nedelju dana do dve, i to budeći se u pola 5 ujutru da bi se gurao u redovima.
    (Mogu da zamislim kako će da bude ako počnu da traže zdravstveni pregled kao i u EU.)
    Kad se to sve završi, čekaš 2 nedelje do mesec dana da Nacionalna služba za osiguranje stambenih kredita odobri neke kurce centrali banke, ili da sama centrala banke odobri celu sumu kredita.
    Za to vreme prodavac stana gubi živce, jer je banka već stavila šapu na stan, a on nije dobio pare, ti gubiš živce jer paziš da te ne zajebu: banka, država, prodavac, agencija, poslodavac i rođaci.
    Kad se odobri, konačno dobijaš ključeve, dolazi gorenavedena sreća.
    A onda se setiš da treba da kupiš nameštaj, sudoperu, ogledalo i Welcome.
    Pukneš ko niko tvoj.
    A onda dođe neko da te tera da častiš za stan. A ti mu kažeš da nemaš para.
    "Pa kako nemaš para, kupio si STAN?"
    Al prežališ i to, uzajmiš se od drugova iz JNA još 1000 do 2000 evra i počastiš.
    Onda nastaju muke jer dvadeset godina (hteo si deset, nego bankarski službenik "nije dobro čuo") otplaćuješ jedan i po stan.
    Ali može i sreća da te pogleda, dođe svetska ekonomska kriza, padne LIBOR i smanje ti se rate za kredit. Fuck Yeah. Umrite truli kapitalisti.