Prijava
  1.    

    Poseta jednoj prosečnoj „superligaškoj” utakmici

    Budiš se vikendom pre podne sa mišlju kako ideš da vidiš svoje ljubimce na delu. Igraju na 30-ak kilometara od tvog mesta u unutrašnjosti. Sakupljaš se sa "navijačkom ekipom" iz mesta na autobuskoj. To obično nisu najbolji drugari, već “ortaci” za navijanje, jedini preostali sa entuzijazmom da odgledaju svih 90 minuta utakmice naše „Super Livade”.
    Osoba X- lik tvojih godina koji zna cele biografije vođa navijača, trenutni bilans uhapšenih i na slobodi. San mu je da započne pesmu sa šipke, da vozi kolica kao oni, da je najjači kao oni. Redovno kupuje navijački časopis, zna sva gostovanja i dogovštine iz časopisa napamet. Sastav ekipe ne poznaje. Mrzi demokrate i pičke ciganske/grobarske. Najviše se dernja na pesme tog tipa, iako nemaju veze sa voljenim klubom. Gleda svoj tim 3-4 puta godišnje.
    Osobe Z i Y. To su dva klinca, tek završili osnovnu. Puše, vole da se kurče i pričaju kako nam je fudbal u kurcu i kako je sve to nekad bilo bolje. U njima još ima iskonske ljubavi prema klubu. Inače, ovo im je jedina prilika da vide Partizan/Zvezdu na delu.
    U autobusu X vadi dvolitru piva. Uduvan je i pijan još od kuće, da bi bolje osetio atmosferu. Pivo deli sa Z-om i Y-om, koji samo pomalo pijuckaju. Vreme u putu brzo prolazi, X sa oduševljenjem priča kako je poslednji put opljačkana pumpa u inostranstvu. Pročitao je u časopisu. Klinci ga paživo slušaju. Jedan pokušava da popriča o sastavu timova, X ga prekida, priča kako je prespavao u jendeku prethodno veče. Igrao je cugopol,i pobedio.
    Izlazite iz autobusa, panduri vas preventivno upisuju, X-u oduzimaju pivo. Savesni pajkani, vas, dva klinca(Y i Z) i jednog pijanog bezopasnog lika(X), u pratnji dovode do stadiona. Preko puta njih 30-ak prave gurku, prozivaju “kerove” i neometano ulaze u supermarket.
    Ispred stadiona u biletarnici-šupi bez vrata, prozora i krova kupujete karte. Vreme protiče u neobaveznim razgovorima. X pegla. Dolaze navijači iz Beograda u 3 autobusa, kao što je X i najavio. Svi ih posmatraju. Započinju šibanje jastucima, ćebadima, navlakama za sedišta koja su doneli iz busa. Leti perje na sve strane, jedan jastuk upada u kanal pored stadiona. Jedan uskače u kanal za svojim omiljenim jastukom. I ostali uskaču. Ostatak pravi gomilu na obali.
    Sledi ulazak na stadion. Prvenstvo prolaza imaju oni sa tamnim naočarima, maksericama i ožiljcima. Svi im izlaze u susret, ne plaćaju ulaz. Sa razglasa Miroslav Ilić. Od trave na stadionu ima jedna ambrozija u blizini šesnaesterca i samonikli korov blizu centra. Južna/severna tribina se puni, na ostalim njih maksimalno 50.
    Prvo poluvreme. 1:0. Lopta se odbila o rupu i prevarila golmana. Niko ga nije video-vođa je držao br'te monolog, pretio je kako će sve pobiti jer pevaju k'o pičke. Rezime-2 kompletna pasa, jedan polušprint, nijedna šansa, domaći nisu izašli iz šesnaesterca, uključujući centarfora. Sudija svira kraj poluvremena. Istog momenta stadionom se ori „Anonimna kožu ima, meku kao svila...”.
    Drugo poluvreme. Još jedan gol vaše ekipe. Autogol. Svi su ga videli. Defanzivac domaćih pri intervenciji nakon kornera sa gol crte pogađa svog golmana u leđa. Još je zabeležen i 10-ominutni prekid. Trenerov ker je utrčao na teren. Povređen asistent trenera domaćih jer je morao da smiri neobuzdanu životinju. Pas ga je prepoznao, zna da je to njegov komšija što ga je tukao prekjuče. Odnešen je na nosilima, ker. Otrovao se golubom sa Partizanove/Zvezdine polovine. Do kraja nije viđeno ništa značajnije. Ionako slaba navijačka pesma je stala oko 70. minuta, svima se išlo kući. Igra kao i do tad. Čuj-igra.
    Odlaziš kući. Z i Y puni utisaka. X me pita za rezultat, peglao je opet početkom drugog poluvremena i zaspao. Stižeš kući, ideš na net da vidiš izveštaj. Trener-prezadovoljan igrom i atmosferom. Zamisliš se...i shvatiš da voliš svoj klub kao što majka voli svoje ludo dete. Bezuslovno! JEDVA ČEKAM SLEDEĆI PUT!