Poenta. Ogoljena suština. Jedna rečenica koja pogađa direktno u metu. Rečenica koja se obično prećuti.
Postoji u čovjeku neka nejasna težnja da prećuti ono najbitnije. Da govori satima, ali da ne kaže poentu. Da ostane nijem kada treba kazati krucijalno. To počne rano. U mladosti. Jednom oćutiš, strpaš duboko u skladištu svoje podsvijesti i zaboraviš. Zaboraviš? Teško. Rečeno se zaboravlja. Rečenom se oprašta. Oćutanom, hm... Ono što nisi rekao nikada ne zaboraviš. Uvijek će ti stanovati negdje na vrhu jezika. Kao prokleta duša koja lebdi između života i smrti, prećutano lebdi između ćutnje i želje da se kaže. Na vrhu jezika. Tik pred puštanje u etar... ali tu i ostane. Do kraja.
Neki ljudi oćute svoju bit. Suštinu svog postojanja. Nikada je ne podijele sa drugima.
Želio je da bude pjesnik. Da piše za djecu. Želio je da bude glumac. Da pusti brkove kao Zoran. Želio je da živi u Dablinu... Oćutao je. Nije imao hrabrosti da kaže. Da pokuša. Postao je računovođa. Ne živi loše. Spolja. I dan danas kucka u telefonu nasumične stihove, dok čeka zeleno na prometnoj saobraćajnici. Obriše kad stigne kući. Oćuti.
Gdje bi nam bio kraj da smo rekli sve što je trebalo? Zar bi mi žena bila Jovana a ne Žana da sam rekao? Bih li živio gdje živim? Da li bi me i dalje smatrali lošim da nisam ćutao?
Oćutano grize. Oćutano ujeda. Krvavo. Bolno. Vječno.
Riječi su da se govore, osjećaji su da se iskažu. Nemojte ćutati. Posledice izgovorenog ne mogu biti gore od onog oćutanog. Šamar ne boli. Prezir je prolazan. Tuga se liječi. Samo oćutano postojano traje. Mori i ne da mira.
Zašto sam ovo napisao? Zato što... hm.
