Prijava
  1.    

    Radanović

    Ljubomir Radanović, nekadašnji reprezentativac i fudbaler Partizana, je svima ostao najpoznatiji po golu koji je '83. dao Bugarima u poslednjem minutu, poslednje utakmice kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u Francuskoj '84. Iako je taj gol doneo Jugoslaviji plasman na Evropsko prvenstvo, katastrofalne igre naših nekoliko meseci kasnije u Francuskoj su naterale mnoge da pomisle da je Radanović zajebavši Bugare, zajeb'o istovremeno i nas.

    U običnom životu Radanović je lik koji se gotovo niotkuda pojavljuje i rešava naizgled bezizlaznu situaciju, posle čega se mnogima samo otima uzvik: "Ljudi moji, da li je ovo moguće?" Iako tako postaje junak dana, neretko dalekosežne posledice njegovog čina ustvari i nisu baš toliko dobre.

    - Gde je onaj tvoj kum Mile što radi u Švedskoj? Nisam ga video 5 godina.
    - Tu je. Bio pre dve nedelje. Da ti pričam. Znaš da sam se zadužio kod Mališe Ciganina, pozajmio sam od njega deset soma jevreja. Nisam vraćao na vreme, kamata rasla, al' nekako mu vratih sve. Nekih 15 soma ukupno. Međutim, posle je počeo da mi traži da mu iskeširam još 10 soma kao odštetu za dugo čekanje. Mesecima mi je pretio. Jedanput su došli njegovi ljudi da me opomenu da dam pare, drugi put su sve pobacali po kafiću. Treći put su došli sa Mališom da me biju. Povadili boksere i bejzbolke, Mališa sedi i drži pištolj, ja se usr'o. Tu dve radnice, devojke prebledele, a gosti se pokočili od straha kad su ih videli. Nije bilo više vremena za bilo šta. Niti da bežim, niti da zovem policiju. Bezizlazna situacija.
    - I?
    - I odjednom ulazi Mile i vikne: "Evo, kume, ja doš'o! Momci, el treba nešto?" i razbaca ih sve.
    - Da li je to moguće? Pa Mile je sitan!
    - To su svi vikali: "Ljudi moji, da li je ovo moguće?"
    - Ahaha! Mile izvadio situaciju u poslednjem trenutku k'o Radanović protiv Bugara.
    - Taj rad. Onako mali trojicu balvana je razbacao, jednom ruku polomio. Kaže da je naučio aikido i karate u Švedskoj. Skočio posle na Mališu, izbio mu pištolj iz ruke, oplavio ga, svi pobegoše bauljajući. Gosti u delirijumu! Ludnica! Skočili oko Mileta, časte ga pićem. Mališa je sa svojom ekipom reketirao ceo kraj i često su mi maltretirali goste. Čak ni policija nije htela da reaguje. Mališa i tamo ima svoje ljude. Ja zovem, oni ne dolaze. Dođu tek posle, sat vremena.
    - Pa dobro! Rešili ste se bede! I kako ide posao? Kafić radi?
    - Koj' kafić?
    - Ček' pa...
    - Nedelju dana kasnije su mi uvaljali dve bombe. Jednu u kafić, a drugu pod kola. Sreća te nikog nije bilo u blizini, komšiluk se prepao, a policija naravno još istražuje zločin iako zna ko je bacio bombe. Ispada da je bolje da me Mile nije ni branio. A Mališi sam dao pare. A i Mile je. Jbg, kuća je bila sledeća... Moja. A i Miletova.
    - Bedak...