Prijava
  1.    

    Raširio se k'o petnaest do tri

    Sarkastičan komentar na ortaka-slabića koji je tek odskora otkrio čari teretane te se sada, podigavši par zajebanijih tegića ( čitaj - ''od 10kg''; prim. prev. ) po pešes' puta, na više nego očigledan način diči plodovima svog minulog rada u istoj. Naravno, pošto je i dalje SMEŠAN i pre liči na neku grešku prirode nego li na nabildovanog Dolf Lundgrena iz filma Roki IV kakvim bi hteo da postane, utisak koji ostavlja na ciljanu grupu nije ni približno onakav kakvom se ( potajno ) nadao. Naime, umesto salvi aplauza, pohvala, reči podrške i drugih vidova pozitivne reakcije, naš picopevac je počašćen uvredama i prozivkama najkvalitetnije sorte - a u koje spada i ova iz naslova - dok je najčešći epilog ove svojevrsne sahrane duha i na samoubistvo terajući šut u dupe. Jebiga, brate. Šta ćeš kad nisi Švarceneger, brate.

    - 'Alo, ćutite, evo ga, ide...E, 'de si, Mare!
    - 'De si, brate...
    - Brate, ti si se izgleda žestoko bacio na brigu o svom telu! Vidim, radilo se u teretani ovih dana na definisanju, a...?
    - Ovaj, pa tako nekako...Jel' se već primećuje...?
    - Uuu, kako ne, kako ne...! Matori, zar ne vidiš da se pola kraja okreće za tobom kad prođeš avlijom...?
    - Ae, ne seri...! Zajebavaš me, bre....?
    - Ma, kakvi! Rekla mi juče i Sandra da te videla - znaš Sandru, bre? - kaže, al' se Mare lepo razvioooo, liči, kaže, na Ivana Miljkovića! Jebiga, nisam joj poverov'o sve do sada. Znači, ne verujem šta vidim pred svojim očima...! Jebenog Švarcenegera, lično!
    - Ma, da ne preteruješ malo, tebra..?
    - Ni najmanje, znaš ti mene, Arnolde. Nego, možda bi mogao da uzmeš malo ulja ili, još bolje, MAJONEZA, pa da namažeš na te svoje batake, matori. Znaš ono - da bude i neki prilog, xexexe...

    ***BAM! TRAS! ŠLJUS!***

    - Šta kažete, momci, na moj novi Kjokušinkai-kik boks imidž, a...? Miševi...