U jednu ruku definisano, u drugu nije, da imam treću, u njoj bi me bolio kurac za prve dvije. Dakle, raskid putem poruke. Zanimljivo. Praktično. Manje stresno, čak možda i lako, prihvatljivo, upotrebljivo u brzini modernog svijeta gdje nema vremena za gubljenje. Vremena. Kažu, vrijeme je najdragocjeniji poklon koji od nekoga možemo dobiti, jer sav čovjekov imetak je obnovljiv, sem vremena. Ono je ograničeno i prolazi nepovratno, a mi samo određujemo sa kim ćemo i na koji način da ga provedemo. Lakše je za 5 minuta iskucati poruku za raskid nego provesti sat vremena priče o istom, uz po koju suzu i tone neprijatne tišine. A meni je bilo lako da se lomim oko tebe 3 jebena mjeseca, da trpim tvoju nervozu danima pred ispit, da te pazim kao malo dijete kad isti padneš, da se znojim k'o svinja dok te jebem krvnički po cijelu noć i da se kupim kući sa prvim jutarnjim jer, pobogu, dolazi ti sestra iz izlaska, kako će da nas zatekne u krevetu, stvarno čudno za dvoje napaljenih studenata zagorjelih od učenja!
Čekaj, stani, smiri se, padaš u vatru, čovjek bi pomislio da ti je nešto i značila. A jeste. U početku, naravno, ko te jebe kad se zaljubljuješ kako vjetar duva. A trebala je da bude samo odskočna daska za nešto ozbiljnije, riba da mi prođe vrijeme dok ne smognem snage da ponovo volim. Jebiga, to je vremenom i postala, al' opet, nije svejedno, bilo je tu svega, i lijepih trenutaka, dobro, istini za volju u zadnje vrijeme sve više ružnih, al' ajde.
Opet srljam, udaljavam se s teme. Dakle, raskid preko poruke. Jebena stvar. Da je stanje kao prije mjesec-dva, možda bi i pogodilo, probilo srce, slomilo duh. Ovako samo razljućuje, bjesni. Dozvoliću sebi da se ponovim, imali smo svađe, durenja, tvrdoglavo ćutanje, ali smo isto tako imali i romantične trenutke, lijepe trenutke. Bar zarad njih, moglo se istrpjeti sat vremena neprijatnosti i ispasti čovjek. A ne ovako. Tri mjeseca, stala u tri reda poruke.
Krv ti jebem.
