Prijava
  1.    

    Razocarenja odrastanja

    Dokaz da znanje ne donosi obavezno i srecu. Nekada je car bila u tome sto ste, gledajuci film, bili u stanju da poverujete da je ono sto se desava na ekranu stvarno, da se uzivite u radnju knjige do te mere da placete kad vam pogine omiljeni lik, bio to covek, konj ili pas; ponoc je bila mitsko doba noci koje ste budni cekali samo za Novu Godinu, eventualno Badnje Vece ili Veliki Petak, jer od 00:00 moze da se jede sta se hoce; mesta poput ’Stare krecane’, koja mi sada budi secanja jedino na rusevine Staljingrada, nekada su bila mesta okupljanja starije dece koja su tu radila nama nezamislive stvari; najopasnija stvar koju smo mogli da zamislimo je da pokusamo da uskocimo u prikolicu traktora u pokretu; mesta u samoj blizoj okolini delovala su neizmerno daleko, da ne pricam o drugim gradovima do kojih se islo samo u izuzetnim slucajevima, da se kupi nova jakna ili patike, a pola sata voznje dotamo je izgledalo kao da u najmanju ruku traje citav dan.

    Brat: Hocemo li na Resavu danas, da vidimo jel’ se sta promenilo?
    Ja: Vazi, taman da obidjemo sva stara mesta...
    Na Resavi:
    Brat: Eh, ovde nekad bio viseci most, sad sagradili ovaj da mogu da prelaze kamioni...
    Ja: Jebi ga... cemo bar do Bukovickog, da vidimo jel’ on jos uvek stoji?
    Brat: Gde cemo tamo, trebace nam pola sata.
    Ja: Ma kakvih pola sata, cas smo tamo...
    5 minuta kasnije:
    Ja: Eto, jel’ sam ti rekao da cemo cas?
    Brat: Kako bre... pa kad pre?
    Ja: Sta kad pre, eno vidi se tamo gde nekad bio viseci, maltene na pljuvomet. Nego si bio manji pa ti sve to delovalo daleko, nit’ si mogao da vidis od drveca...
    Brat: E izem ti i takvo odrastanje, bolje da nisam nikad vise ni dolazio ovde.
    Tisina.