Prijava
  1.    

    Razvojni put srpske diplomatije- 6. deo

    (Prethodni delovi: 1, 2, 3, 4, 5)
    Iako mi je neka ideja bila da se ovaj serijal nastavlja sa razmacima od po 2 dana, rekoh sebi, "Prašino, nemoj da ubijaš inspiraciju dok je imaš". Unapred se izvinjavam onima koji vole krateže, a iako sam planirao da ovo bude najduži, verovatno će biti jedan od najkraćih tekstova uopšte.
    Elem, u prošlom delu stigoh do trenutka kada je Srbija napokon počela da liči na nekakvu državu. Kralj Petar, u svojim šezdesetim, počeo je da oseća kako nije dorastao državničkim dužnostima, pa je rešio da njegov sin postane princ regent- što će reći, on bi sam ostao kralj, ali bi njegov sin obavljao sve njegove funkcije. Petrov stariji sin, Đorđe, bio je malo čvrknut u glavu, i mada se istoričari ne slažu u kojoj meri, bilo je jasno da on ne može pri čistoj svesti i zdravoj pameti biti kralj. Stoga je Petar odlučio da ga na tronu nasledi njegov mlađi sin, Aleksandar, koji je potom imenovan i za princa regenta. Aleksandar je bio pametan dečko, ali je odmah počeo da pokazuje određene diktatorske osobine- za razliku od njegovog oca koji je svu vlast dao narodu, Aleksandar je ipak više bio za čvrstu ruku. No, to je u početku bilo korisno, jer je jedino takav lider mogao da reši neke stare probleme.
    Baš kao što je područje drevne Palestine veoma malo, ali ima mnogo naroda koji bi želeli da je osvoje, tako i na Balkanu postoji područje, opšte svedeno pod naziv Makedonija. Na njega su pre 100 godina polagali pravo Srbi, Bugari i Grci (nije to ništa, danas na dotičnu pravo polažu Bugari, Grci, Albanci i oni što tvrde da su drevni Makedonci, jedino Srbima ništa ne daju). Problem je bio u tome, što je šapu na ovoj zemlji još uvek držala Turska. Stoga, ove tri nacije su rešile da ko braća govno podele Makedoniju, ali i da oslobode od Turaka ceo Balkan do Istanbula. Posle 20 i nešto godina, Srbi su počeli da se pripremaju za svoj omiljeni hobi- rat!

    Najave ujedinjenja
    Postojala su dva ključna koncepta balkanskih integracija, početkom 20. veka. Prva je bila veoma interesantna i predlagala je formiranje Balkanske federacije, u koju bi ušle Srbija, Crna Gora, Rumunija, Bugarska i Grčka, uz mogućnost širenja na Bosnu i Hrvatsku ako to dozvoli istorija. E, sad, kad su velike sile čule za to, nimalo im se nije svidela ideja o supersili na Balkanu. Zato je prednost počeo da dobija jedan drugi koncept.
    Ideja jugoslovenstva nije nastala preko noći, kako danas neki vole da veruju. Pojavila se u izvesnim masonskim krugovima još sredinom 19. veka, a do prvih decenija 20. već je uveliko uzela maha. I u samoj Srbiji nastale su organizacije, poput "Ujedinjenja ili smrti" (rođene iz oficirskih krugova koji su pobili Obrenoviće), na koje ću se vratiti u narednom delu.
    Iako su Francuzi, Rusi i Englezi bili spremni da prihvate ovo rešenje- neke zemlje nisu: pre svega Austrijanci, jer je Jugoslavija podrazumevala da se njima samima oduzmu Hrvatska, Slovenija, Bosna i Vojvodina. No o tome kasnije.

    Balkanski ratovi
    U Srbiji su na mogućnost konačnog oslobodilačkog rata gledali sa simpatijama. Uostalom, već 20 godina se radilo na profesionalizaciji vojske, bilo je krajnje vreme da se i dobije neki rat. Srbija, Grčka, Bugarska i neizbežna Crna Gora su sklopile savez, koji je podrazumevao da ukoliko je jedna od njih napadnuta, to bude tretirano kao napad na sve njih. Sve je bilo tu: sila, volja, saveznici, razlog... ali ne i povod!. Za to su rešili da se postaraju upravo Crnogorci. Kao spornu granicu, ocenili su onu na Skadarskom jezeru. Brže-bolje, izazvan je baš tu incident, posle koga su Crnogorci zahtevali da Turci napuste dotično jezero. Turci su odbili. Izbio je Prvi balkanski rat.
    U "odbranu" Crne Gore ušle su preostale tri zemlje: Grčka je Skadarsko jezero branila osvajajući Solun u Egejskoj Makedoniji. Srpska vojska je napredovala kroz Kosovo, potom upala u Staru Srbiju (vardarsku Makedoniju, odnosno, današnju Makedoniju), i bitkama kod Kumanova i Bitolja proterala Turke. Slične rezultate su postigli i Bugari. Srpska i crnogorska vojska su se spojile u delovima Metohije i u Sandžaku. Potom je, simbolično, pobodena srpska zastava u Jadransko more.
    Kao i obično na kraju svakog rata, bilo je posla i za diplomate. Pregovore su organizovali Britanci. Kao Amerikanci danas, ispali su arogantna govna, jer su sasvim neplanirano stvorili još jednu državu na Balkanu- Albaniju. Nerado, sve pobednice u ratu su morale da je priznaju, iako su Srbi, Crnogorci i Grci već imali ideju kako da je podele.
    Jedna zemlja je odbila da potpiše sporazum- Bugarska. Drage komšije su smatrale kako je srpska taraba ušla duboko u njihovu teritoriju. Tako je izbio Drugi balkanski rat.
    Bugarska je napala Srbiju, kojoj su se pridružile Crna Gora, Grčka, a potom, nova članica saveza- Rumunija i- najvećim balkanskim obrtom sudbine- Turska. Za razliku od onog idiotskog rata, koji je vodio Milan Obrenović skoro 30 godina ranije, sada su Bugari bili ti koji su morali od usranih gaća da prave bele zastave.
    Nova runda pregovora je organizovana u Bukureštu, a tu su Bugari faktički samo potpisali ono što i drugi godinu dana ranije u Londonu. Novi raspored snaga na Balkanu, međutim, nije se svideo jednoj državi. Pogađate o kome je reč.

    Godinu dana, Srbija je bila tek nešto manja od Dušanovog carstva. Naravno, ekonomiji je bilo potrebno izvesno vreme da se oporavi, a novim teritorijama da se integrišu u državu. No, sve je bilo na pljuvometar da odleti u paramparčad. Beograd, glavni grad, bio je rekom udaljen od Austro-Ugarske, koja je počela da gomila trupe na Drini, Savi i Dunavu. Razlog je bio jasan: Srbija je morala ili da nestane, ili da se smanji, jer je za svega 30 godina dostigla gotovo polovinu one veličine, koju je Austro-Ugarska postigla za nekoliko vekova, a pretila je da nastavi da se širi- i to baš na njihove teritorije. Čekao se samo povod. A on je, u p(P)rincipu, uskoro stigao. No o naredne, nadasve uzbudljive 4 godine, u narednom delu.