Prijava
  1.    

    Retro u srcu

    Hodajući muzej, omot singlice iz 1975. na kojoj još stoji drljavim rukopisom ispisano ime omladinke koju je ćaća svojevremeno vodio na šampite. Grupa Dak, Treći kanal, onaj koga je smorilo danas, a i jebe mu se za sutra. Biti retro u srcu, to je biti buntovnik na svoj način.

    Kada svog sedmogodišnjeg sina obučeš za školu u štrikani poluver, uparen sa univerzalkama, pa mu zlobna dečurlija pomere bulju od zajebancije.

    Kad te nerviraju ovi novi, pederski crveni dresovi reprezentacije, a plavi su ti bili baš gotivni. Kada tu istu reprezentaciju nećeš da gledaš, jer ne igraju više Piksi i Jugović.

    Kad na plus tries navučeš kaubojke, kožne lone i teksas prsluk sa prišivačem Def Leparda, pa uveče te iste kožne lone stružeš gletom sa upaljenih dlakavih nožurdi.

    Kad fiksiraš antenu ka Avali, jebe ti se da plaćaš kablovsku. Posle se još čudiš što ne 'vataš TV Politiku.

    Kad igraš Fudbal Menadžer 03-04, iako će sad diziđe 2011, pa još uđeš u gejm editor i prebaciš Roberta Karlosa u Partizan.

    Kada svojoj ribi tepaš rečju "mikica".

    Kad si tol'ko tru retro, pa rođenog ćaleta podsećaš na druga iz vojske, još ti ćale pokaže sliku, a ti i Ivo iz Zaprešića imate istu zurku.

    Onda skapiraš da moraš da živiš danas, da se budiš sutra, da te svi gledaju k'o specijalca ne zato što si različit, već zato što si stvarno speca, i da vremensku mašinu ne mož da kupiš ni u Trstu. E onda prikane moj, nisi više tru retro, nego si prs'o ko lajsna.