Učestale konstantne promjene... Rasipaš se na hiljadu strana, a svaka vuče tanku nit od centra, koja se sve više i više tanji, dok jednom ne pukne i izgubiš dio sebe zauvijek. Odlaziš u hiljadu različitih pravaca, ulaziš u hiljade različitih vagona, a točkovi vremena se klackaju... Klik-klak, tik-tak. Vrijeme ide... Stvari prolaze... Biljke, životinje, a naročito ljudi. Ljudi najčešće prolaze i ulaze u onaj zadnji vagon na zadnjoj stanici.
Ljudi se sjećaju. U tome je fora. Kad ima ko koga da nalazi u skrivenim podrumima svijesti i podsvijesti, na javi i u snovima, kad ima ko koga da se sjeti... To je cilj... Životinje nemaju imena, kamenje ni oblik ne menja...
Samo se ljudi pamte...
Ma ne pamte se ni ljudi. Niko ne pamti kako je Atila Hunski izgledao, a opet njegovo ime odjekuje kroz istoriju kao ratni pokliči Huna kroz Vrata naroda. Ostaju samo imena. Uklesana, kroz istoriju, na isto ono kamenje, što oblik ne menja. Godinama... Decenijama... Vijekovima...
Treba se ponekad podsjetiti imena, tek da bi u impulsi u glavi mogli opet da dopru do slika ispod kojih ta imena stoje. Ako se pak ime ne vidi, treba malo srediti, očistiti, možda i pokositi... Ko zna... Ali prije svega, treba se sjetiti.
