Stara ,već izlizana rečenica koju zabrinuti roditelji upućuju mlađanom junoši koji se sprema poći na visoke škole...
Bio je veoma dobar učenik,ponos svojih roditelja, ponos svoje familije i cijele okoline.
Roditelji ko roditelji, jedva sastavljali kraj s krajem, čitav svoj vijek posvetili odgoju i odrastanju djece, obezbjeđivanjem koliko toliko normalnih uslova za zivot.
Nisu im uvijek stvari bile naklonjene, bilo je toliko teških situacija da im se na trenutke činilo da ništa lijepo nisu, niti mogu dozivjeti...Tumaranje bez smisla po beskrajnim lavirintima, slijepe ulice i rijetko tračak svijetlosti.
I onda rastanak, suze i sve što slijedi, kroz jecanje ponavljana ista fraza.
Sve zelje, nadanja, ocekivanja, ideje, frustracije, svi bolovi ovog svijeta oslobode se u etar s zajedno s ovim riječima, da ga prate kao oreol i zavještanje...
