Prijava
  1.    

    Savremena poezija

    Najobičnija proza, doduše nekad sa više nekad sa manje lirike, koja podeljena u više desetina redova plasirana "modernom čoveku širokijeh s'vatanja" dobija izgled poezije a prozaični likovi status velikog poete.

    Što bi naš narod reko- izdrkavanje večitih antitalenata.

    P.S. Navedeni primer nema nameru da omalovažava njenog autora već da se vidi transformacija proze u poeziju. Navedeni primer je izabran jer je autentično napisan sa dosta lirike i osećanja. Dobro , i malo patetike ali to se svima koji su u dešperatnom stanju može ponekad i oprostiti.

    (ko može neka zamisli glas Radeta Šerbedžije koji ovo izgovara)

    Koliko ste puta vidjeli
    uplakanog klovna?
    Jednom,
    dva puta?
    Na filmu možda?
    Da li je to stvarno bio
    klovn?
    Da li klovnovi plaču?

    Ne.
    Uplakanog klovna nećete vidjeti.
    Klovnovi plaču
    kod kuće,
    u samoći.
    Reći ćete
    ''pa onda ipak plaču,
    makar i kod kuće,
    klovn je klovn, gdje god bio''.

    I istina je,
    klovn pusti suzu u tajnosti,
    u odabranom društvu,
    za stolom sa svojom savješću.

    No opet si se prevario.
    Sam sa sobom klovn to više nije.
    Suza neće poteći niz lice
    pajaca.
    Sliće se niz obraz čovjeka.
    Istog onog koji nosi masku
    klovna.
    Masku, koja možda čini njegov izgled,
    ali je njegova suština pokopana duboko
    ispod očiglednog.

    Klovn nije jezivi čika
    obučen u, naizgled smiješnu i šarenu, uniformu.
    On je tvoj prijatelj.
    Onaj koji nikad nije tužan.
    On u životu nema problema.
    I zaista,
    da li ste ikada pričali o njegovim problemima?
    Da li je ikada pomenuo da ga nešto tišti
    dok su se ostali žalili.
    Nije,
    on se smijao.
    On je uveseljavao sve vas.
    On je bio klovn.

    No kako to život obično uredi,
    oni,
    čije lice najčešće krasi osmijeh,
    čiji se grohot najdalje čuje,
    unutra su najtruliji.
    Klovnovi pate. Klovnovi tuguju u sebi.
    Klovnovi ne opterećuju nikoga
    sobom.
    Njihova nesreća je samo njihova.
    Njihova bol se ne može podijeliti.

    Budite dobri prema svom klovnu.
    Ne nasmijte mu se na poneku urnebesnu foru.
    Možda bi on volio da nije to
    što jeste.
    Možda on i ne želi da vas uveseljava.
    Šta ako on osmijehom brani svoje pravo
    na tugu?

    I tako, eto ti pesme,ludo jedna.