Ona misao koja te pogodi dok sa ukočenom smrdljivom krpom hodaš ka kanti za đubre, i u jednom trenutku shvatiš da su to tvoje prastare gaće, i kroz glavu ti se odvrti film života kog si podelio u bliskom kontaktu sa tim parčetom tkanine, setiš se kako ih kupuješ u butiku prestoničke ulice, setiš se kako si bio u njima dok su ti u ortopedskoj bolnici utrljavali gel u povređenu nogu i kako si podizao nogavicu da se lepe gaće ne uflekaju, setiš se one noći kad ti ih je Teodora skinula i ostala gola nad tobom a mesec usijavao svetlost u tvoju sobu... i kako su se polako, kroz godine, gaće ofucavale, kako si ih jednog dana preneo u podrum među krpe, i kako ti je bilo malo teško kada si prvi put obrisao višak sadolina sa borove daske spremljene da bude ugrađena u pod terase na dunavskom letnjikovcu, kako se potom mučena krpa krutila gubeći boju i oblik, učvršćivana ostacima silikona kojim si zapušavao rupe kroz koje su ti u kuću upadale ose, sve do momenta kad si je, stojeći nad kantom za đubre, sada neopozivo spreman da je baciš, po nekom dalekom odsjaju koji umeju da emituju samo stvari koje su ti nešto značile, u poslednjem času prepoznao, i zastao da se oprostiš sa njom.
