Čudan i tripozan zajeb koji se javlja pred one bitne ispite, kada ti se čini da tvoje znanje opada proporcionalno sa dužinom vremena koje ti je ostalo da ga spremiš. Bez obzira koliko dugo si učio, koliko puta si jednu stvar ponovio, čini ti se da je sve manje znaš, ili je ne znaš uopšte.
Sve one zadatke koje si učio, a koje si mislio da znaš ko očenaš, sad ti dolaze nekako izmiješani, magloviti, nejasni kao da ih prvi put vidiš i čini ti se da su ti sve sinapse, onako kolektivno, otišle na godišnji odmor. Gledaš oko sebe i u knjigu, i sve stranice ti se čine nekako čudne, nepoznate, zadaci nerješivi, a vrijeme tako glupo jer uvijek teče brzo kada ne treba. Počinješ da žališ za svim onim trenucima koje nisi učio, jer tobože, baš oni bi ti bili dovoljni da sve savladaš i dobro uradiš.--
A onda dođeš na ispit, polako počinješ da se sjećaš svih stvari, odgovori ti naviru kao slike u kaliedoskopu i shvataš da te i sopstveni mozak može iznenaditi...
