Prijava
  1.    

    Siromah se siromahu raduje

    Lakše je muku podeliti sa nekim drugim, ali je ponajbolje podeliti je sa nekim ko to razume. Stoga, siromaha će najbolje razumeti drugi siromah. Nemaju se oni zašta džabe lagati, mazati se lakom od praznih priča ili jedan drugom poturivati džem od najgušće magle - oni su, kao niko drugi na ovome svetu, najiskreniji kada o svome bremenu bolnom govore.

    Nekako im se čini da su im ti okovi, koje im je kurvanjska sudbina darivala, malo lakši. Deluje kao da ima nade za bolje sutra, kada znaju da barem u bolu nisu sami.

    "Obijajući prag za pragom, polako sam od gazdinskih kuća, sve preko običnih - radničkih, stigao do onih sirotinjskih. Tu sam zastao, snebivajući se isto onako kao prvi put kada sam zatražio krišku hleba. Zastao sam i protresao od jeze neke čudne, koja mi je prožela celo telo.

    Kada te i najbogatiji (oni kojima ništa ne fali i koji se uvek pozivaju na svoje krasnoliko milosrđe) izbace sa ulaznih vrata, sa sve pogrdnim rečima od kojih bi se i konjušar postideo, jedino što ti ostaje jeste da pomoć potražiš od nekoga sličnog sebi.

    I zato je toliko teško, jer tražiš parče hleba, tu sitnu luku na burnome moru, tražiš je od onoga kome ona treba isto toliko (ako ne i više) koliko i tebi. Ipak, znaš da će ti siromah pomoći, jer on sam najbolje zna kako je to kada te samo svojim malim prstom šaka smrti pritisne".