Prijava
  1.    

    Slučajnost? Ne bih rekao!

    Izraz koji je majka svih završnica iznošenja i nabrajanja argumenata koji idu u prilog nekoj teoriji zavere.

    Pobednički fataliti kojim se obznanjuje da si totalno prokljuvio šta se tu kog kurca događa i da je to sve što si prethodno rekao siguran znak da se deluje s određenim planom, a ne da je sve niz slučajnosti kako je neko želeo to da predstavi.

    Naravno, ostaje pitanje koliko je to tvoja pobeda, jer opet ispada da te neko jebe, samo što si sada toga svestan.

    - Je l' slušaš ti mene bre?
    - Slušam.
    - Slušaš kurac. Šta si se zagledao tamo koji moj?
    - Gledam ono gradilište.
    - Pa šta ima sad tu da gledaš toliko majke ti?
    - Vidiš, nešto mi tu čudno.
    - Ne vidim ja tu ništa čudno. Nedovršena građevina. Klasika.
    - Ma nemoj. Paz' sad ovo. Seti se kada su počeli to da grade. Je l' se sećaš?
    - Pa negde tamo devedesetih.
    - Hiljadu devetsto devedeset prve. Baš kada je počeo rat. Kao škola treba da bude tu. Vidi kakve su prostorije. Sve neke male, deset đaka ne bi moglo da stane unutra. I gradilo se se sve do hiljadu devetsto devedeset pete. Tačno kada je prestao rat. Tad su stali.
    - Pa dobro, kuburili su sa kešom i nisu završavali, jer nije bilo prioritet.
    - Ma nemoj. Nije bilo prioritet. I baš tada počelo i tada stalo a? Ne bih rekao. A pazi sad ovo, na tom mestu je pre pedeset godina bila vojna baza. I to specijalna baza.
    - Kakva bre specijalna baza?
    - Pa to niko ne zna. Nikom nije bilo dozvoljeno da priđe.
    - Normalno da nikom nisu dali da priđe. Ne možeš tek tako da ulaziš u vojnu bazu. To je normalna stvar.
    - Normalna. Sve je tebi normalno. A kakve su ono stepenice dole a? Postoje stepenice kojima može da se siđe dole. Video si ih sa Panine terase.
    - Podrum brate.
    - Podrum. Kako si ti naivan. A to što čak ni ćomani ne bleje tamo, a opšte je poznato ćoman kada vidi gradilište, ispusti neki zvuk koji privlači ostale ćomane na to mesto i odmah ga zauzimaju. Što ih neme baš tu? I što onaj pukovnik ima gajbu baš u najbližoj zgradi tom gradilištu i to mu je baš terasa okrenuta ka tamo. Slučajnost? Ne bih rekao!
    - Matori, a što lepo ne siđeš u taj podrum dole i vidiš šta ima? Niko sada to više ne brani.
    - Hoću bole me kurac. Da me ubiju posle Debeovci. Ko zna šta još postoji u tom podrumu. A i brate, mnogo je sablasno.
    - Idemo večeras dole. Da se razuveriš. Ponećemo lampe.
    - I prangije. I da se naduvamo.
    - Pa naravno da ćemo da se naduvamo.