Po nekim teorijama, za svakog čovjeka postoji tačno predodređen broj sati koje bi on trebalo da provede spavajući, kako bi bio u ravnoteži budnog stanja i stanja sna. Nedovoljnim spavanjem svaki pojedinac vremenom nakuplja određen broj besanih sati i oni predstavljaju njegov spavački dug koji je dotični dužan da otplati svome organizmu u ovom životu. Dobra strana priče je što on može da se izmiri i poslije dužeg vremenskog perioda, pa i nakon više desetina godina.
Stari ljudi ne dremaju po čitav dan zato što su stari, nego zato što otplaćuju svoje spavačke dugove iz mladosti.
Moj prijatelj V.B. je preda mnom iznio ovu zanimljivu tezu i na kraju konstatovao:“Ne znam za tebe, ali ako je to istina ja sam onda u žešćim kreditima!“
