Tridesetak godina nakon što su nas rasedlali drugovi i drugarice, a osedlali neki novi kapitalisti u pokušaju, narod i dalje slavi svoga sveca - doduše sa nekoliko novih gostiju. I dok je većina hardkor komunsta pljunula na Marksa i Tita, i transformisala se u neku vrstu super vjernika, ostao je mali broj njih doslednih ideologiji koji niti slave slavu niti znaju za Božiča Srbinova. Pošto se "sve mijenja sem kamenja" (i kamenje samo manje), i ovi relikti prošlosti su postali dio slavskog dekora.
Hardkor komunista uglavnom na slavu dopadne na nagovor žene ili djece. Na istoj se snalazi ko Šćepović u šesnestercu, a u pokretima mu se vidi da je protiv svoje volje tu. Može biti da je u pitanju čovjek rječit i britak, al u tom okruženju ne dolazi do izražaja. Vrpolji se kao školarac koji čeka zvono, svakog trenutka se plašeći prozivke na svoj račun. Kad se veče svrši sebi u bradu opsuje kapitalistički zapad i Tita što je prerano otišao.
-Dobrodoš'o kume Pavle, srećne oči što te vide. Kumo, neka si ga malo dovela da mu pređe ljudskovine.
-He he. A evo kume, ne bi ja ni došao a l' Anđa navalila. Kaže zvao kum pa sramota ne doći.
-Ako je. Sjedte, založite šta.
.
.
.
-Ženo, deder okadi goste, da se prekrstimo i Bogu pomolimo.
(Svi ustaju, kum sjedi).
-Ne moraš se ti kume krstiti, nije obavezno.
(Slijedi kumin lakat u Pavlova rebra, i njegovo krštenje nevješto skupljenih prstiju i pokislih brka).
