Prijava
  1.    

    Ubica iz paklice

    Sve je počelo pre dvadesetak godina, onako, iz zajebancije. Hteo sam i ja da budem kul u društvu, da ispadnem faca, pa sam zapalio jednu na velikom odmoru. Prva mi se uopšte nije svidela, čak mi je i teško pala – pokušavao sam da se ne zakašljem i da zadržim suze koje su izbijale na oči. A onda druga, treća, četvrta... Kao što rekoh, hteo sam da budem kul. Sledeći korak je bio kupovina sopstvene paklice i pušenje i kad sam sam. Gotovo. Postao sam pušač...

    Danas proklinjem taj dan, tu glupu cigaretu! Mrzim ih iz dna duše... A pitate me da li još pušim? Da, postao sam zavisnik. Navukao sam se ko raspali pajdoman na koku. Postale su deo mene, deo mog života. Pušim kad god se iznerviram, kad sam srećan, posle seksa, onu jutarnju uz kafu, posle obroka... Dovoljan je i najobičniji razlog. Ma ni razlog nije potreban – „Slušaj kako ptičice cvrkuću, daj da pripalim“...

    Više mi i ne pričinjavaju zadovoljstvo, već obavezu, rutinu, deo života... Nekoliko puta sam pokušavao da ih ostavim, al ne ide. Dva, u vrh glave tri dana, a onda osećam tu neispunjenu prazninu između kažiprsta i srednjeg prsta, neku falinku u ustina, svrab na jeziku... i viola opet sam pripalio!

    I svi ti štetni efekti. Ma sve ih znam, znam kako, šta, gde i kada. Mislim, ko još to ne zna? I oni natpisi na paklici zaista povređuju moju inteligenciju. Kao šlag na tortu, donesen je i zakon o zabrani pušenja na javnom mestu. Ne mogu ni da zapalim u kancelariji, već moram ko prosjak da džamim pred ulazom, bilo da je -10 zimi ili + 40 leti...

    Kad se samo setim kako sam trčao na 800 metara, pikao fucu sa likovima u kraju... Ne d’o Bog da danas potrčim za autobusom – ostajem bez vazduha, kašljem tako jako, a onda gledam po asfaltu da mi pluća nisu izletela. A onaj miris, miris dima... ja sam navikao, ali znam da se uvukao u moje odelo, moju kosu, pa čak i izbija kroz pore na koži.

    A govna sve skuplja i skuplja! Odrekao sam se sitnih dnevnih zadovoljstava koje sačinjavaju život da bi kupovao cigarete... ajde što sam se ja odrekao, jebiga, kupujem ih za sebe, ali zašto se moja porodica odriče? Zbog moje strasti?! Čuj „srasti“... smešno zvuči. Najobičnija smrdljiva zavist, koja me polako ubija, a indirektno i moje najmilije! Koliko sam samo puta potošio poslednjih 200 kinti, mesto da kupim sinu banane za koje me je molio...

    Mrzim ih, kunem, proklinjem. Mrzim ih što su moja slabost, deo mene!

    Definicija napisana za MizanTrophy.