Rijetki su životni momenti u kojima se osjetiš čovjekom. Rijetki i dragocjeni. Dok ponovo pomjeraš granicu rekorda u ronjenju na dah, dok osjećaš da ti se pluća raspadaju, NEŠTO ti daje potisak i naglim trzajem strelovito izranjaš na površinu. Udišeš vazduh poput novorođenčeta, svjež vazduh, koji će ti omogućiti da ponovo zaroniš u tu prljavu vodu života. Možda ćeš ovaj put morati da roniš dublje i duže. Kažu da je trnovit put do zvijezda. Ocrtaju se ponekad u vedroj noći na treperavoj površini vode. Između tebe i njih nema trnja. Samo fekalije.
- Hvala ti, najdraži moj bato! Baš ovu haljinu sam željela najviše na svijetu.
- Bogu hvala, seko, Bogu hvala...
