Aksiom roditeljstva.
Dok ne napuniš18. Dok si pod ovim krovom. Dok se ne oženis ovako, posle žena neka ti (nešto)... Dok sam ja živ. Izjave koje nam se, dok smo mladi i ludi i prožeti željom i tenzijom da pijemo, jebemo i drogiramo se, kao i sav normalan rod, čine vapajima odlazećih političara za nasilno produženje mandata vlasti nad nama.
Onda se desi nešto. Iz hodnika, ili pod prozorom, bez namjere i želje načujes razgovor o sebi. Gdje si bio sinoć, čime se igraš danas, šta će biti od tebe sjutra. Osjetiš se kao Karfejs kada ga duh Božića vodi kroz vrijeme. Preneš se. Počnes da posmatraš.
'Kako je porastao, još malo pa kao tata!' - sa svih strana usklici kada stanete jedan do drugog a ramena vam sve bliža. I sve oči su na tebi, dok on slabi, povija se, i ne dozvoljava ti da misliš o tome. Srećan jer si bolji od njega. Nosi staru majicu, zapokući, nosi staro odijelo, zanaposo, sve je rjedje za volanom, sve ga je manje među ljudima. Život je skup, a on želi da ti živis. A mogao je drugacije. Mogao, ali nije htio. Srce je to, vuče, a ti si dio te priče.
Majka te budi, šalje u krevet, planira sjutrašnji dan umjesto tebe, šalje ti poruke u 3 ujutru da zna da si živ i da ti znaš te čeka(jer na pozive joj svakako ne odgovaraš, keva smor). Nosi naočare, proširile joj se vene, poslednji put te je to zainteresovalo jednom davno, previše si zaokupljen driftovanjem po poligonu, ali je zato ručak uvijek na stolu u 3 po podne. Veš je čist i mirišljav, nasložen. Za razgovor i zagrljaj uvijek tu, koliko god ti bio pametan i odrastao. A može da ispija kafe i obilazi butike, i pusti te da sam brišeš dupe napokon. Ali tek ona neće.
I tako svjesno propuštaju život kroz prste, dan za danom, samo da bi tebe zadržali na dlanu. Ne buni se (slobodni) čovječe, i ti ćeš da odrastes, da budeš onaj koji misli, čuva i brani.I ne nadaj se slobodi, sem one koju ti dozvole zarobljenici.
