Onaj trenutak na svadbi kada mladoženjina porodica odahne sa olakšanjem ali i blagim likovanjem, dok mladina strana uzdahne i blago protrese glavom, a poneko, emocionalno osjetljiv, pusti i suzu. Trenutak bez koga se ne može zamisliti prava srpska patriotska svadba. Nakon toga svi sjedaju i kreće fešta, jer upravo je to ono zbog čega su i došli. Nije više bitna ceremonija ni protokol, loza je produžena.
Ali avaj, moguć je i preokret..
Matičar mladoj: A sada, čije prezime uzimate?
Mlada: Zadržavam svoje prezime!
(salom se proteže zvuk meškoljenja, gosti gledaju jedni u druge sa izrazom čuđenja.)
Matičar mladoženji: A čije vi prezime uzimate?
Mladoženja: Uzimam ženino prezime!
( U sali muk. Do tada ponosni otac, inače penzionisani oficir, otkopčava kravatu da se vješa o prvu kvaku a dedu je već strefio šlog.
Otac: Ženo jebem li ti sunce kalajisano kakvog si debila rodila! E moj Milutine šta doživi, a fino sam ja govorio da treba dijete slati u vojsku da od njega postane čovjek, ali ne, hoće gospodin da bude veb dizajner. Eto šta sam dočekao, čitav grad će da me podjebava. Nakon svadbe pakuj kofere, preseljavamo kod tvojih jer svojima ne smijem na oči!
Kum: Muzika, daj Gangam stajl leb' vam jebem, dok nisu neredi izbili!)
