Lijep je osjećaj dobiti priznanje od okoline kad jednom u sto godina uradiš nešto vrijedno pomena. Osjećaš se moćno, kao da si na vrhu svijeta. Samo, nije lijepo busati se i kočoperiti unaokolo k'o pijetao, već valja imati mjeru. Imati stila. Ili bar pokušati. Tu na scenu stupa ovaj izraz.
Naizgled si skroman, fini, bogougodan, fazon ''ma nije to ništa bitno''. A ono što u stvari misliš je da...
Ne, druže, ne znaš kako je. Nemaš pojma kako je. Ali ima ko zna...
- EEEEVO GAAA! EEEEVO GAAA!
Saša: Pa đe si Nidžo, majstore. Kako je bilo?
Petar: Štas desilo?
S: Znaš onu vrh pičku, Bosanku, te je s nama u hotel? E pa ovaj Nikola ovde je prije sat vremena otišao s njom u nepoznatom pravcu!
Miloš: Opaaa Nidžo, šmekeru! Pričaj kakva je, udara li se k'o pečat?
S: I što je još važnije, kakav si ti bio?
P: Kakav je osjećaj?
M: Jel boli?
N: Pa, znate kako je... :smješka se:
Svi: Kako, kako?
N: Bogovski, eto kako! Bogovski!
