Al' je đavo, al' su mađije

Izraz iz Gorskog vijenca, tačnije iz najlirskijeg dijela dotičnog. Rečenica koju Vuk Mandušić izgovara pri pogledu na gospu čiji izgled u njemu izaziva vrtoglavicu, nesanica, čudna nova osjećanja.
U današnje vrijeme koristi se uglavnom u nekom šaljivom kontekstu i od strane ljudi koji citiranjem odlomaka iz Gorskog vijenca vole da ističu svoju načitanost, odanost svom narodu, drevnu mudrost. Oni to uglavnom govore kad im pogled na neku mlađahnu djevu napravi promaju u glavi i izliv krvi iz mozga ka donjem dijelu i porede izgled dotične sa nečim nestvarno savršenim, što bi samo magijskim ritualom moglo biti stvoreno.
Samo izgovaranje tih početnih stihova, u njihovim sagovornicima odmah izaziva drhtavicu prisjećanjem sna Vuka Mandušića i erotičnosti tog momenta, koju momentalno poistovjećuju sa žrtvom svojih pogleda.

- Nećemo više ovdje sjediti, previše je postalo fensi, bolje u neku kafanu, zasjednemo k'o ljudi..
- Ma neka, brate, fino je, ima ženski, ima sve, neka nas..
- Ne osjećam se prijatno kad znam da me svi posmatraju, k'o u izlogu smo..
- De, čo'eče, smiri, pogle ono čudo što ulazi na vrata, majko mila..
- Uhuu.. Al' je đavo, al' su mađije...
- Kak'o to, ovo je nešto teže od oboje. De, ne gledaj više, kod takvih se i pogled plaća..