Begemot

Dobar, loš, zao, gradirajući neprijatelj.

Neobičan je kao sami mačak sa pištoljem, kao marioneta koja pokušava da živi. Pričljivo lijen, pokvaren a premazan, tako da vidiš unutrašnjost, a da je zanemariš uslijed bljeska laži odaslatog sa glatke površine spoljašnjosti. Kada te lakat u rebra vrati, on je čovjek koji je oduvijek pred tobom, ružan i debeo, sa podbratkom od masti, zlotvor sa istom željom, sa većim mogućnostima, sa tvojim slabostima. Ujedi su tu, već si nepomičan, potpuno zbunjen igrom ovog komedijaša, lakrdijaša, njegovim licima i kostimima koje mijenja pred tvojim očima bez srama, likujući. Konačno se pribereš, probereš zrna ispod tjemena, skupiš pasnicu, i shvatiš da je kasno baš u trenutku kada ti ogromni nilski konj, kakvim je on sada postao zauzimajući tvoje i njegovo mjesto, isisava poslednji mililitar vazduha, poslednji dah značaja, života. Nestajući, pogledaš mu preko golemog ramena koso u vis, i vidiš da on samo radi za nekoga ko radi za nekoga, da si pao na prvoj prepreci. I zamrziš sebe više nego njega, prestaneš da se boriš, prepustiš se...