Drug i Prvi maj

Prvi maj u nekadašnjoj nam SFRJ. Naš Drug ustaje ujutru, sav nasmijan od uva do uva, što zbog buđenja bloudžobom od strane drage mu Jovančice, što od radosti zbog današnjeg praznika. Ustaje, ostavlja Jovančicu da se mazi sa jastukom dok joj niz butkice curi barica, i stavlja džezvu na smederevac, u kom tinja svježe podložena vatrica. Iz stare vitrine uzima naš drug posudice sa šećerom (volio je malo slađu) i kafom, dok uspješno odbija poslugu od zadatka kuvanja kafe. A ne, danas je poseban dan, danas će sam da kuva kaficu, hehe. Zakuvavši je baš onako kako voli, nasuvši je u omiljenu šolju sa Olimpijade 84-te, onu sa Vučkom sa svih strana, naš Drug dolazi do prozora i razmiče roletne, puštajući da ga zraci jutarnjeg sunca preliju svojim sjajem.

Al' kurac. Napolju provala oblaka. Naš Drug stajaše par trenutaka, sa razočaranom facom, proklinjući Onog u koga ne vjeruje. Iz ruke mu je ispala omiljena šolja, oprživši ga vrelom kafom po nogavici. Pa zar danas da padne kiša? Danas kad bi trebalo da su roštilji uveliko raspaljeni, a Jagodinsko i BiP da se uveliko hlade u nekom potočiću kraj šume? Ali naš Drug ne časi ni časa, već on zove svojega drugara...