Evolucija internog izraza

Promjena oblika nekog izraza kojeg si uveo u svoj svakodnevni rečnik.

U principu se radi o nekoj rečenici koja u početku mora biti izgovarana u cijelom svom obliku, da bi se ljudi upoznali sa njom i prihvatili je, a kasnije već možeš polako da je skraćuješ i oblikuješ kako želiš.

Izraz, odnosno rečenica koja će evoluirati kroz sledeća 3 primjera se koristi u sjebanim situacijama.

Situacija No.1
Snimaš neku curu već neko vrijeme, ali nikako da ti se poklopi situacija da joj priđeš. Ona je ta, ona jednostavno mora biti ta. Samo nju zamišljaš kako nasloni glavu na tvoje rame dok je voziš kući uz neku odvratnu muziku koju je sama odabrala.

Konačno ti se otvara situacija da joj priđeš u nekom sumnjivom pabu. Malo si popio, malo je ona popila, drugarica joj priča sa nekim hipi blavorom, a uz sve to si pročitao da ti je Jupiter u 5. kući. Stavljaš žvaku u usta i kreće magija...

Par minuta kasnije se vraćeš, društvo te gleda toplim, razumljivim pogledom, a tebi je samo ostalo da izgovoriš svoju rečenicu:

- Odoh da izvedem lastu sa balkona.

Situacija No.2
Uspio si ! Uz malo lobiranja kod drugarica i mnogo sreće cura je pristala da se vidite. Živi van grada i želiš da je kako dolikuje odvezeš doma poslije sastanka. Za to ti je potrebno auto tvog starog, koje usput voli više nego tebe. To ide dotle da prije uzimanja ključeva potpisuješ ugovor na sledeća 3-4 sata u kojem ne smiješ da prelaziš preko ležećih čak ni drugom i kad ti se prdi da se uredno skloniš sa puta, izađeš, pustiš otrov u divljinu i vratiš se u vozilo.

Poslije uspješnog sastanka odvezao si curu i srećno si se zaputio doma. Voziš kroz sumnjivi dio predgrađa bez osvjetljenja i u jednom trenutku ti iskače pas pred vozilo. Refleksno cimaš volan i završavaš u neku drvenu ogradu. Šteta nije velika, ali dovolja da jedna osoba zbog tebe izmisli novi krug pakla. Ulaziš u kuću i pričaš bratu šta se desilo, pošto stari spava.

Brat: Jbg, šta ćeš sad...
Ti: Odoh da vidim nešto na balkon.

Situacija No.3
Jedan kružić. Drugi, treći...sedmi. Zadovoljno gledaš u svoje remek djelo od tiketa. 8 parova, 7 prošlo. Čekaš poslednji u koji si najsigurniji za sumu koja je dovoljna da stari opravi auto i za neke tvoje sitne potrebe. Društvo te zove da zajedno gledate meč. Pozajmljuješ od stare deset u papiru jer ćeš joj sjutra vratiti duplo, ne postoji šansa da tako ne bude. Nosiš drugovima gajbu piva i spreman si za eskalaciju sreće koja će nastupiti par sati kasnije.

Tvoj tim je sjajno odradio prvo poluvrijeme, uvalio gol u 13. minutu i dominirao. U drugom je nastavio da napada, ali nikako da uvali još jedan. Sudija je produžio 3 minuta i u isteku drugog tvoj tim je konačno otvorio odbranu i napadač afričkog porijekla kojeg psuješ svo vrijeme cijepa mrežu. Dok skačeš i uz pristojnu količinu decibela izražavaš radost čuješ komentatora koji govori da je ipak bio ofsajd. Naglo se okrećeš i gledaš kako drugi tim brzo izvodi prekid, šalje se duga lopta prema jeftinom brzonogom špicu južnoameričkog porijekla, koji lako pretrčava sporog štopera i oči u oči sa golmanom pokazuje egzekucijalne vještine dostojne jednog FalkaA. A u Londonu muk.

Društvo se okreće prema tebi dok se beživotno spuštaš na stolicu. Kroz maglu gledaš radost ekipe, vrijeme koje polako ističe i u nevjeri tužno izgovaraš najkraću i najnebulozniju do sad verziju svoje rečenice:

- Neki balkon, nešto...

A u pozadini se čuje uzbuđeni glas komentatora: "Nevjerovatno, pa ko se ovome nadao..."