Prijava
   

Još jedan novi dan

Otvoram oči. Umorne oči, umorne kao celo moje telo. Bunovan, razdražen, slomljen, neispavan. Ponovo. Ponovo ista priča, toliko puta ispričana, dosadna, iritantna i smešna. Da, smešna. Smešna jer je toliko žalosna. "Udri brigu na veselje" - tradicija mog naroda, vekovima unazad. Pa, zašto da je i ja ne nastavim.

Otvoram prozor, da sivilo sobe zamenim sivilom neba. Da jednu prazninu spojim jednom drugom prazninom. Da udahnem taj hladan, rezak i vlažan vazduh u svoja nekada pušačka pluća - da ih osvežim nekim drugim isparenjima, drugim otrovom.

Uključujem šporet i stavljam džezvu sa vodom na ringlu. Vreme je za prvu u nizu kofeinskih doza za danas. Treba održavati kondiciju - nivo kofeina mora biti visok u mom organizmu, inače nisam ni za šta. Sedam u stolicu i prelistavam vesti na netu. Depresija, bes, želja za suicidom - sve to moram odmah na početku dan potkrepiti. Za to ne postoji ništa bolje od vesti. Nazivi članaka, način na koji su napisani, informacije koje sadrže, komentari na njih. Tragikomedija. Antičke tragedije im nisu ravne. Latino sapunice su boza za njih.

Mmmm... kafa baš prija, iako je u suštini sranje. Mislim, naravno da je sranje kad sam ponovo uzeo onu najjeftiniju. Nije ona loša zato što je najjeftinija; loša je zato što je jednotavno loša, zato jer su je sjebali, goveda jedna lopovska. Al' navika, zajebana stvar - ne da ti da odrasteš.

Vraćam se na nastavak sesije sa kockom ludila, prozorom u budućnost. Još vesti, još komentara. Ohoho, vidi vidi - još jedan armagedon. Pa, da je 666. u nizu, opet sam siguran da je žvaka za budale. Mada, vole to ljudi, da budu sjebani i u haosu - to ih održava normalnima. Ako ne polude, nisu normalni - ako nisi normalan, onda si strani plaćenik i domaći izdajnik ili samo prvi komšija, onaj sumLJivac, drogoš. Ah, opet ta tradicija... I opet je u duhu tradicije, još jedanfin, miran, povučen dečko napravio neko sranje - bacio bombu k'o Sandokan MC... ovaj, pardon - k'o Boško Buha, izaš'o na dnevnik (i to 2), majke mi.

Ah, pa danas mi je slobodan dan - super. Šteta samo što sam ga prespavao. Dobro, gledamo u budućnost, sutra mogu da odradim ono što sam mogao danas. Ustvari, ne mogu - moram da prvo odradim sve ono što se skupilo poslednjih dana. Godinu dana. Deceniju. Čitav eon.

Hm... prija ova kafa, iako je sranje. Znaš kako, loša kafa, dobra karma - ili neka varijacija na temu. Hajde de, da se spremam lagano. Da vidimo koje ću krpice nabacati na sebe. Ma, samo da pokrijem ovaj godinama održavani stomak, nebitno šta stavim na sebe. Mrzi me da budem poseban, a da me i ne mrzi, brzo bi me smorilo. Kakvih klovnova ima u spoljnom svetu, ja i pored najvećeg truda nikada ne bih mogao da im pariram. Ili se to samo tešim?

Hajd' sad, da odem na neki has, neki anti-makrobiotički otrov, po mogućstvu vruć burek (i to onaj omrženi sa sirom). Narvno - sa fit jogurtom A posle? Eeee, to je već neka druga priča. U malom tranzicionom gradu, punom malih tranzicioznih ljudi, sutrašnji dan je daleka budućnost.

Komentari

Кул звучи, ал ми више мирише на блог.

pocelo je dobro, obecavalo je za plus ali ipak ne

Nije mi se dojmilo. A ima solidnih stvari unutra...