Kuga

Gadna bolest. Nema je više, hvala Bogu, ali i dalje ima mnogo asocijacija na nju, svakodnevno.
Ideš ulicom i paziš da ne zgaziš u kugu od onih prosjaka amputarinih duša, ulaziš u bus i paziš da se ne očešeš o kugu penzionera sa cegerima punim pijačnih dobara, izbjegavaš onu mesaru u suterenu jer sva odiše kugom, na slavi sjediš što dalje od one tetke kugave i tako u beskraj.
Kuga opisuje baš tu neku gadost nepoznatog porijekla. Izopačenost nečijeg rošavog lica, toksičnost nečijeg pazušnog ili šupčanog smrada, nečijeg mozga stanje.
Opisuje slikovito neku ruinu od osobe kojoj ne bi pare iz ruku uzeo, na koga psi laju a mačke mu se pišaju na otirač. Nekog koga ni majka ne zove za Božić, niti će mu rodbina doći na sahranu. Nekog kog niko ne propušta na pješačkom, ko nikad ne obrne turu niti je neko njemu obrne.
Jednostavno kuga, brate.