Matorci

Vikend. Djeca na moru. Muž i žena sjede na verandi porodične kuće. Žena završava telefonski razgovor, muž otvara bocu vina, treću te večeri. Iz kuhinje dopire zvuk sa radija...
'Javila se, napokon. Dobro je, sa drugaricom šetala, ide da spava sad...' Muž joj dodaje čašu:'Da, i ti si tako govorila majci dok je bila u Trebinju da posjeti kumu na samrti... Čuvala si mi stražu dok sam pozajmljivao komšijin 'Tomos''. Žena mirno otpija gutljaj: 'Znam, propalice. Posle ni za gorivo nisi imao.'
'Pa šta da radim, nisu mi ni pare dali, a radio sam pola dana.'
'Dok nisi preskočio ogradu i ostavio sladoled da se topi.'
'Da se vidim sa tobom, jer si mi govorila da te onaj Bosanac dira. Još sam i batine dobio.'
'Haha... Mislim da su rane propisno iscijeljene, i iscjelivane.'
'Nisam se žalio... Goriva u motou je bilo za pola puta otprilike, ostavili smo ga negdje pored magistrale, pa stopirali do Petrovca. Sjećaš se kamiondžije?'
'Ne podsjećaj me..'
'Fino ste se slagali.'
'Nije ti svejedno bilo dragi, dok mi je pričao o poduhvatima...'
'Pa da znaš... Mada brzo smo stigli. Stari grad, svetionik... Ne mogu da se sjetim oko čega smo se svađali..'
'Oko toga kako ćemo da se vratimo i šta ćemo da kažemo roditeljima. I komšiji. Sreća što si se ti spremao da skočiš kad sam rekla da te mrzim, pa nismo previše brinuli oko svega toga..'
'Pa i skočio bih.'
'I ja bih za tobom onda.'
Nastavili su da gledaju u sparnu ljetnju noć. Sa radija se čula Gabi Novak. Mjesec je bio velik i žut. Smiješili su se.
Onda je zazvonio telefon...