Mješanac Džeki, drugar se sela

Pseto bez porijekla i bez adrese. Ne radja se, već jednostavno postoji. Lutalica koja dodje na nečija vrata bježeći od nečije čizme. Taj "neko" iz prethodne rečenice često je ista osoba.

Mješanac uspijeva na Balkanu. To je iz razloga što je za našeg čovjeka pedigre jako cijenjen. Kad se zna da su ti djedovi branili zemlju od Vizantije, Turaka i Austro - Ugara, a da su staramajke mahom radjale junake jedne krvi, koja sad teče i tvojim najplavljim venama, to je neoboriv dokaz kvaliteta rase. Biti jedan od čistokrvnika je sve rjedja pojava, tako da odgovornost nad odabranima je sve bremenitija. Mješanac, džukela, ta njuška bez lične karte, je njihova sušta suprotnost, nasušna za ravnotežu duševne rastrzanosti medju identitetima.

Uglavnom kršten kao Džeki, najčešće se zatiče na selu. Dodje sam, kao što rekoh, ili ga nadju djeca u nekakvom ranom proljeću, u takvom i takvom šipražju šipurka. Zimu ko zna kako je preživio, koje su ga šibe tjerale pa zaboravljale, a on njih pamtio kao ljubavi. Kada ga napokon nečije hrabre ručice odnesu kući, ukućani ga prihvate sa negodovanjem ili ravnodušnošću. To kao da je neki kodeks ponašanja ka lutalicama. I nakon toga, kada se odomaći na verandi, periodično ga tjeraju odatle, da ne zaboravi ko je i odakle je došao. Kad mu mali novi gazda donese hranu, uvijek izgleda kao da se više raduje gazdi nego hrani, što mu je najcijenjenija osobina.

Jedan poseban dio posvećen odnosu Džekija sa gazdom: Džeki je kao mlada ljubavnica uspješnog biznismena, porodičnog čovjeka. U gradu gazda drži haskija. Plavookog, kraljevskog držanja, inteligentnog, riječju, besprekornog. Primjer dobrog ukusa, primjerak za pokazivanje. A na selu, kad se nadje vremena da se svrati, trči za njim mršuljavi Džeki, neotesan, žućkaste dlake, poduže njuške, čudnog trka. Toliko je neproporcionalan da je to lijepo. O dresuri, ili pokušaju iste, ni riječi. Jedan jedini takav.

Mješanac je najlakši za održavanje. Redovne obroke, naravno, ni ne sanja. Ne sanja baš ni povodac, te mu ne smeta što ga uglavnom ni nema. Redovne šetnje su uglavnom u sopstvenoj organizaciji, o sopstvenom trošku, i sa prihvaćnim svim rizicima. Prihvatio je uslove saradnje: To ti je što ti je, ako ti ne valja, put pod noge.

Veliki dječaci se sjećaju Džekija često. "Fali mi to", priča jedan, "da nije ovako usamljeno. Krov je bio niži. Svi smo spavali u istoj sobi. Ujutru nas je budio ustajao vazduh. Džeki bi mi lizao bradu. Nisu mi dali da ćutim tada, ovako kao ćutim sad. Kad sad Doveru pokažem na mjesto, on ode na mjesto. Sjajan pas. A Džeki bi na taj znak samo nastavio da mi grize rukav. Njegovo mjesto je tamo gdje sam ja. Sad svakome sve moram da kažem, pokažem, ili podnesem zahtjev. Niko me ne konta ćutke. Nije da ima bog-zna-šta da se skonta, ali ono..."