Napravio je poštenu ženu od nje

-Jesi li čula šta se priča,da se konačno udala i Mićina ćerka?
-Milica?
-Da, Mićina Milica.
-Bilo je i vrijeme, prešla je tridesetu, da ne ostane jadna usjedilica!
-Uzeo je onaj sin gazda Jove nakon što je svršio škole u svijetu, a ovdje se vratio da oženi našu djevojku, nije htio strankinje, pametan čovjek.
-Milo mi je, mati će konačno da skine brigu, samo je patila što njena ćerka bira, a imala je finih prilika, strepila je za njom, lice joj se osušilo od brige.
-U pravu si, a i nema veće sramote nego da se ne uda u ovoj našoj maloj varoši, a tako dobro čeljade iz poštene kuće, smjerna, uvijek čedno obučena, mila, uvijek zna sa svima da se pita, pristojna, melem za dušu.
-Džaba sve to,draga moja, i njena škola i diploma, ako se ne uda, znaš i sama da nije lako majci sa ženskom djecom nikad, muško jeste naopako, ali bar kad odraste manje briga zadaje, tako je govorila moja mati.
-Jeste, kono moja, niko ne zna brige naše.
-Zvala je mati na slatku, da popijemo i nazdravimo za bračnu sreću.
-Jedva čekam da idem, da podijelim sreću sa njom, jer eto dočekala je da i njenu Milicu naprave poštenom ženom.