Neki ljudi pogledaju smrti u oči, a neki ne mogu pogledati čovjeka u oči

Dosta toga se promijenilo. Znam da je to po milijunti put ispričana priča, ali je tako. Svako razdoblje ima svoje specifičnosti, ali neke elementarne stvari su ostale nepromijenjene. Tako je bar trebalo biti.

Uslijed modernizacije tehnologije, došlo je do modernizacije ljudi. Paradoksalno, ljudi ne da nisu napredovali, nego su izgubili i osnove.

Sjećam se kako smo kao djeca po cijele dane igrali. Igrali smo samo da ostanemo duže na terenu. Svađe su bile konstantne, ali se nije pridavalo puno značaja. Sve bi si rekli u lice, bez uvijanja. Ako bi se i potukli, nakon toga bi bili još i bolji prijatelji. Nije se nikad tuklo do kraja na podu.

Traume su bile mnogobrojne, kvartovi opasni, teško se živjelo, ali se nije osjećalo jer nam je život bio igra.

Danas, igrališta su vrhunski opremljena, a djece nigdje. Svi biraju svoju zabavu, ni filmovi se skupa ne gledaju. Svi se razonode individualno. Sve što ne zadovolji u potpunosti očekivanja, smatra se izgubljenim potrošenim vremenom.

Bolje se živi, a ponašamo se kao ništa ne valja ako nemamo sad i odmah. Ljudi se ne gledaju dok pričaju, draža im je virtualna stvarnost gdje su svi kraljice i kraljevi. Živimo u vremenima gdje se internetski nasilnici smatraju problemom. Mi smo imali prave nasilnike i nije se pričalo o tome ako baš nije bilo kritično.

- Imaš li mi šta reći u lice?
- ( pognuta glava) Ne, zašto?
- Frajer si preko wapa u grupi. Gledaj me u oči i ponovi. Neću te ni tući niti ću otvoriti usta.
- (pognuta glava, muči)
- Radia san s ljudima s PTSP-om sam, radia na intenzivnoj, nesreće na poslu, ima prometne, i svaki put sam gleda smrti u oči, a ti ne možeš gledati čovjeka u oči, sramotno jedna. Budeš li pizdia ponovo u grupi, nabit ću ti taj mobitel u grlo.