Peljanje
Sada već drevna igra sa sličicama, samo jedna u nizu koju "današnji klinci nikad neće iskusiti". Vrhunac ove igre bio je od 1998. do 2006. kada je svaki klinac imao pune džepove špilova sličica raznih fudbalera, od Serie C2 do svjetskog prvenstva. Na tržištu se znalo koja sličica koliko vrijedi. Imati Roberta Karlosa ili Morijentesa je kao danas kad u kafiću izvadiš ajfon sa sve ključevima bemvea pesto tries de.
Peljanje se igra tako što jedan klinja drži sličicu dok je drugi udara drugom i kaže: Pola ili cijelo (slike ili bijelo). "Pola" je kada jedna karta padne na zemlju licem a druga pozadinom a cijelo obje ili licem ili pozadinom. Kad postaneš zavisnik pa te smara da osvajaš jednu-dvije karte, stavljaš kao ulog čitav špil tj. baca se u vazduh 50-100 sličica i procjenjuješ oće li ih više pasti licem ili pozadinom. Pobjednik kupi sve. Iz špila izvadiš naravno najbolje karte, jer jedan Edgar DaviC vrijedi ko 10 šabana iz Jang Bojsa.
Propadanje peljanja počinje 2006. kada se za svjetsko prvenstvo pojavljuju sličice sa karikaturama koje ubijaju svaku volju za skupljanjem i lijepljenjem u album (za koji se ranije dobijala lopta "iznjemačke" kada ga popuniš)
