Prijava
  1.    

    Predsednik mesne zajednice

    Još jedan od relikata Jugoslavije na ovim prostorima.

    Za predsednika mesne zajednice ne može biti izabran bilo ko. To mora biti omnipotentno biće, spremno biti u svakom trenutku na svkom mestu u svojoj mesnoj zajednici. U njihovim glavama, mesna zajednica je izjednačena sa feudom kojim oni raspolažu kako im se ćefne, samo njihovo parče vlasti u kojima su oni Bog i batina.

    Normalnom čoveku bi bilo dovoljno da shvati da stvari drugačije stoje kada dobije šamar jer prepada klince po parkovima ili psovanje od strane dežurnih milicajaca kada prijavljuje špijune u ulici Vase Pelagića, ali ne i predsedniku mesne zajednice.

    Sitna korupcija koja im je dostupna prilikom kupovine peska ili cementa za novo košarkaško igralište ili ljuljaške i odbojkaške mreže za parkove samo pojačava viziju omnipotentnosti i raspljuje političke ambicije, radi kojih upisuju privatne fakultete. Možda jednog dana doguraju čak do trećeg sekretara za urbanizam, a odatle do titule opštinskog diktatora, mali je korak!

    "Dragi dnevniče,

    Danas sam se ponovo zapitao vredi li moj rad. Prilikom šetnje po sektoru koji mi je dat na odgovornost, video sam dvoje kako se drpaju na klupi, u sred bela dana. Kada sam im odsečnim glasom rekao da prestanu sa tim, jer to nije prikladno, onaj drogirani je počeo da viče na mene i krenuo prema meni preteći. Kako još uvek nemam ingerencije da nosim oružje, iako sam više puta tražio, morao sam da se uklonim. U policiji su mi rekli da nisam normalan i da prestanem da prepadam decu. Sve se raspada!

    Pravi sam udar doživeo kasnije, kada sam, prilikom popodnevne šetnje, uočio personu kriminalnog izgleda, koja je sedela u kolima nemačke proizvodnje ispred jedne zgrade, pušila i pažljivo posmatrala ulaz zgrade. Za svaki slučaj, zapisao sam broj registarskih tablica i gledao iza žbuna šta će dalje da se dogodi. Posle jedno desetak minuta, iz zgrade je izašao jedan narkoman i dao neku kesu onom mafijašu u kolima. Kesa je bila obična, u njoj neke stvari od tekstila, koje su delovale kao da je u njima nešto umotano. Sto posto su razmenjivali drogu. Narkomana nisam dobro uočio, plašio sam se da me ne vide i ne povrede, jer još uvek nisam dobio dozvolu da nosim oružje.

    Ali, kada sam otišao kod glupih policajaca, zapretili su mi da više ne dolazim, inače će me uhapsiti jer prepadam ljude po naselju. Cedulju sa registracijom su bacili i zapretili mi da ću sledeću morati pred njima da pojedem. U BIA su mi rekli da nisu nadležni i da se obratim policiji, a da je BIA nadležna samo ako čujem da neko planira atentat na Obamu, i da im ne dolazim za druge stvari.

    Ne znam ima li svrhe da ovaj posao ovoliko predano radim. Ne znam ni da li bih se kandidovao na sledećim izborima. Jedino što me još drži na položaju, i pored svih muka i nerviranja, jeste to što znam da bi Rade Vulkanizer iz DS-a jedva čekao da se povučem, pa da krene da se bavi korupcijom i da upropasti sav moj višegodišnji rad.

    Nadu mi daje da će Vučić ili Dačić da odgovore makar na jedno od onih mojih pisama i da me prime u audijenciju, da im kažem šta se stvarno dešava, sve ono što kriju od njih ovi korumpirani.

    Tada ću sigurno i dozvolu za pištolj da dobijem, pa da radim svoj posao kao čovek."