Poprilično iritantan izraz, sve prisutniji u poslednje vreme, kojim se zamenjuju prilozi "preterano", "previše", "premnogo". Kol'ko hoćeš u drastično pojačanoj verziji.
- A ima li kiše kod vas, rođo? - A palo nešto malo, rođače, ali nedovoljno. A kod vas? - Ma ima kol'ko nećeš. Istruli mi sve u bašti.
-------
- I, sestro, je li bilo mušterija za vikend? - Ma bilo kol'ko nećeš. Navalili ko mutavi... - Ih, kao žališ se... Bar si se nafatirala. - Ma džaba to kad sad moram da je stavim na poštedu bar tri dana. I opet sam na nuli...
Poređenje. Isto što i ne zna se ko je bolji, jer ako se sazna ko je bolji, onda se sistemom eliminacije dobija gori.
Ne znam koga da zovnem da nam brani, i Mare i Vlado razvaljuju. - Jes'... ne zna se ko je gori. Kako bre ko je gori? s'ti normalan? Odojica su top. - Tikvane, opet ti dođe na isto. Ako se ne zna ko je gori, onda se ne zna ni ko je bolji.
Hrvatski i bošnjački uzvik. Nastavak glasi ,,sve manja i manja" jer su se Nokijini telefoni vremenom smanjivali. Naravno ovo se odnosilo na raspad Jugoslavije(mada ne znam kako su skapirali da je Srbija ustvari Jugoslavija) i otcepljenje Kosova. U poslednje vreme ovaj slogan se baš retko može čuti. Valjda su shvatili da Nokija postaje sve veća i veća.
Nove Nokije: E61, N96, N97-ne zna se da li su mobilni telefoni ili lap-topovi.
Igra lastišom za koju je bilo prihvatljivo da se igraju i dečaci. Radi se o tome da mnogo dece stanu u krug lastisa i jedna od njih prica uglavnom neku gadost: "Ko voli, ko voli tortu sa šlagom od govana!" i svi izlaze iz lastiša. Onaj koji ostane ili poslednji izađe, on to voli da jede.
Igranje ove igre bi jedva dočekali dečaci koji potajno vole da se igraju lastiša, ali ne smeju jer bi ih drugi ismevali...
Devojčica 1: Ljudi, hoćemo li "Ko voli, ko voli"? Dečak 1: Tooo! (dečaci ga pogledaju ispod oka)
Pet minuta kasnije: Devojčica 1: Ko voli, ko voli... A... Pa... Dečak 2: Hajde, reci. Devojčica 1: Ko voli da tetkicu uhvati za dupe! (svi iskaču iz lastiša, čik pogodite ko je bio poslednji...)
Razrednu svi mrze, pola učenika nikad ne dolazi, uvek se raspravlja među sobom umesto o onome što treba, povremeno ustanu da odgovaraju, uvek je buka i haos i uvek se misli da ne može gore...