„kvoter bek“

Tačno ta rečKvoter-bek1 definicija →

Los Noticias de dos. Najgledanija i najpopularnija informativna emisija u Latinskoj Americi. Gledaju ga svi, od mladih naraštaju koji su tek počeli da stvaraju svest o sebi i svetu u kome žive, do starijih i iskusnijih deda i baba koji su jednom nogom u grobu, a drugom na kori od banane. Počinje u 20:00h kada cela latinoamerička zajednica sa spremnim semenkama za grickanje, prženim kikirikijem i kesicama čipsa sedi prikovana za male ekrane tv prijemnika nestrpljivo očekujući najnovije vesti iz zemlje i sveta.

Voditelj: Buenas noćes, mi name es Huan Miguel Hozelinjo Esperanca de Pereira.
Voditeljka: Und yo soj Marselina Nasimente dos Konstanta, a vi gledate Los Noticias de dos. Počinjemo najpre sa vestima iz zemlje. Ministar policije Hoze Miguel de los Parapino podneo je neopozivu ostavku na to mesto saznavši sinoć da je pre dva dana poslao svog sina na doživotnu robiju. Naime, posle uspešne akcije raskrinkavanja jedne od najorganizovanijih bandi latinoameričkog podzemlja - Los Zemuno de klanos, svi mafijaši su strpani u tvorza gde će, po svemu sudeći provesti ostatak svog života. Tokom ove akcije, ranjena je jedna slučajna prolaznica za koju se ispostavilo da je bivša ljubavnica sada već bivšeg ministra policije. Podsetimo, ministar je srećno oženjen i ima troje male dece. Iako su, kako on tvrdi, samo jednu noć proveli zajedno, i to je bilo dovoljno da napumpa Asunsion i posle devet meseci ona rodi Hoze Miguelovog sina. Nije htela ništa da mu kaže da ne bi ugrozila njegov položaj i ugled. Dete je još kao malo upalo u uličnu bandu iz koje je iznikla najopasnija organizacija na kontinentu i koja bi nastavila da hara podzemljem da je bivši ministar nije zaustavio. Na današnjoj konferenciji, Hoze Miguel je rekao da se mnogo kaje zbog svega, a da mu je najžalije što će mu žena uzeti sve do poslednjeg pezosa. E ministre, ministre, posle j, nema k.

Voditelj: A sada vesti iz sveta. Kako nezvanično saznajemo, u skorije vreme bi moglo da dođe do zahlađenja odnosa između Rusije i Kine. Naime, tokom zvanične posete Putina predsedniku Kine Huu Đintaou došlo je do incidenta kada je Putin tokom popodnevne dremke slušajno uhvaćen kako se vata sa Đintaoom sobaricom u sobi za obedovanje. I ništa od ovoga ne bi bilo čudno da ta sobarica, kako naš poverljivi izvor tvrdi, nije u stvari rodjena, ali nepriznata sestra kineskog predsednika. Pošto u Kini jedna porodica ne sme više od dva deteta da ima, Đintaov padre je skrivao da ima kćerku i zaposlio ju je kod brata. Kina najavljuje oštre sankcije zabranom izvoza pirinča u Rusiju, dok Putin odgovara da ga zaboleše kohones za pirinač, pošto se vodka pravi od krompira.

Voditeljka: Na redu su vesti iz kulture. Naš poznati glumac Fernando Kolunga još jednom se pokazao kao belosvetski je*ač. Naime, njegova sadašnja žena definitivno je rešila da se razvede od njega, jer kako je istakla, ne može više da trpi njegove prevare.
Kolungova žena: YO NO PUEDO MAS! Oprostila sam mu i onu Ciganku Kasandru i onu kurvu Ljovisnu i onu nesrećnicu Marimar i raspalu plavušu Marisol i onu ziljavu EsmeraldU, ali kada sam saznala da se viđa i sa onom Turkinjnom Šeherzadom, zapitala sam se: PORKEEEEE? PORKE MI TO RADI? Šta one imaju što ja nemam? PORKEEEE FERNANDOOOO???

Voditelj: Eh da, potresno. Dolazimo do sporta. Na jučerašnjem treningu reprezentacije došlo je do tuče. Kako saznajemo, levi bek našeg tima optužio je golmana ekipe da se tajno viđa sa njegovom ženom Ana Marijom Kortez. Golman je to kategorički negirao, tvrdeći da se trenutno tajno viđa sa jednom osamnaestogodišnjakinjom po imenu Maria de los Defloritas. Začuvši to ime, desno krilo nasrnuo je na golmana tvrdeći da mu je Maria de los Defloritas kćerka iz prvog braka sa Georginom Perez de Montario. U priču se tada uvukao i centralni vezni tvrdeći da mu je Maria sadašnja devojka, ali da je sumnjao da ga kurva vara. Selektor tima dao je ostavku na to mesto, oteravši sve u tri lepe pi*de materice i rekavši da zauvek napušta ovu zemlju i seli se u Tursku kod svoje žene Šeherzade i njenih roditelja.
Auu, dios mio... Čekajte kad čuje za Fernanda...

Voditeljka: I na kraju vreme. Sutra sunčan i divan dan. Temperatura do 28 stepeni Celzijusa, vetar seveozapadni, pritisak iznad normale.
To bi bilo sve za ovaj dnevnik. Doviđenja do sutra i zapamtite: Ukoliko vidite da vam se Fernando Kolunga moto oko kuće, znajte da vam je oplodio ženu. Asta la vista svima.
Voditelj: Asta la vista.
DUDukka · 30. sep 2010.💬 3

Maštanje o pričama i uspomenama iz mladosti naših roditelja. Nostalgija za nečim što nismo doživeli, ali bi voleli da se i nama desi.
Konfuzan osećaj jer želiš da imaš uspomene tvojih roditelja.

Osećaj izazvan mešanjem gorčine sopstvenog vremena, sa pričama naših roditelja o onim lepim vremenima njihove mladosti. O vremenima kada ničega nije bilo, a sve su imali.

- Ko zna koje veče provodim u tišini sopstvene dosade. Palim tv, a tamo priča o nekakvim pregovorima. Menjam kanal, polugola pevaljka vrišti. Ponovo stiskam dugme next na daljinskom, ali opet neki horor. 24 pritiska na next nisu promenili ništa, sve je nekako isto. Tako očajan, setih se ćaletove priče kako za njega nije bilo veće sreće, od onog momenta, kada je njegova majka u inat komšinici, spiskala celu platu, i kupila prvi crno beli tv u selu. Kaže imali su jedan tv kanal, ali je to bio spektakl za ceo srez.

- Shvatam da tv nije način za ubijanje dosade i uzimam u ruke drugi genijalni izum, evoluiranog čoveka, mobilni telefon. Redjam par brojeva u primaoce, i šaljem serijski sms sa istim prostim pitanjem, "šta se radi?". Nadam se da će mi bar prijateljsko ćaskanje pomoći da skratim agoniju u koju sam zapao. Ali slaba vajda, sa svih strana stiže gotovo preslikan odgovor, "evo ništa SMOR".
Možda me ti odgovori ne bi začudili i zabrinuli, da nije bila subota veče. A pogotovo što nismo na nekoj vrškoj čuki, živimo u prestonici. Klubovi, kafane, splavovi... Možeš da biraš. Ma šta da biraš, da izvoljevaš! Ali nešto ne štima pa to ti je. A onda opet fleš bek, pred očima ponovo ćale i njegove odiseje:
- eee crni sine, istruli ti meni u kući, na moje oči. Pa robe ljuti, samo u našoj ulici imaš 3 kafane i jednu diskoteku.
Kad se setim moje mladosti, sve što smo imali je ruinirani dom kulture, izorani fudbalski teren i prodavnicu. Ali zato subota veče, niko ništa ne organizuje. Skupimo se spontano nas 5-6, ja ponesem rakiju, Mile kupi par sokova, Srba vino. Uzmemo od Zoke gramofon i par ploča. Udjemo u dom i zasednemo. Ma nismo ni nazdravili, eto ide još 5-6 ljudi. Ne prodje 2 sata, ne možeš da udješ od gužve. Tu stari, mladi... Ma svi skupa, jedni piju, drugi igraju, treći jure devojke i tako non stop.

- Trgnem se iz fleš beka koji mi je izazvao mučninu, zbog silne nemoći i mizerije, koju osećam dok se prisećam ćaletovih doživljaja. Ustajem i sedam za vrhunac čovekovog uma. Palim komp, logujem se na net, sumanuto otvaram stranice. Blic sam pročitao još jutros, Kurir me bombarduje nekakvim aferama i skandalima, Alo mi izaziva žuticu. Logujem se na FB, tamo neka deca zapala u trans. Palim Vukajliju, čitam par zanimljivih stvari i pokušavam da kreiram neke. Pišem naslov ne valja, taman nadjem dobar naslov za defku, napišem rečenicu, pa je obrišem.
Beznadežno bacam pogled po sobi, očajnički tražeći inspiraciju. Kad eto ti ga.
Na pregradi kafe stočića ugledam gomilu papira. Nije to bilo kakav papir, to su kevini Politikini Zabavnici, uredno poredjani po brojevima. Pored njih gomila šarenih salveta, zapakovanih u kesu.
Nisu ti zabavnici i šarene salvete nikakav bauk, ali opet se javlja neki truli osećaj u grudima. A kako i neće. Setio sam se kevine priče o njima.
Ta naizgled bezvredna gomila papira, je u stvari jedan mali spomenar života.
Keva mi je bila buckasta gimnazijalka. Nije odrasla na selu kao ćale i nije bila puna uspomena o seoskim igrankama. Ali su i njene priče i te kako vredele.
Zabavnike je počela da skuplja u trećem osnovne. Kaže svakog utorka i petka, došla bi iz škole, a na stolu u kuhinji bi je čekao novi broj.
Njena sreća je bila neizmerna. U početku bi pogledala zanimljive slike i odložila ih u svoj ormarić. Kasnije ih je čitala celokupne, ali gomila za odlaganje je bila ista.
A eto i danas 30 godina kasnije, to dete jeste nestalo, ali gomila je tu. Složena kao da je danas na nju stavljen novi broj.
Salvete su tek posebna priča. Roze, plave, zelene... Sa cvetićima, na kockice, sa slikama gradova... Kaže takva je bila moda. Skupljala je i menjala sa drugaricama. Takmičile su se medju sobom, ko će imati više različitih boja, dezena, šara...
- I mogu vam reći to je nešto fascinantno. Čak i za mene, za čoveka za koga je salveta, samo beli papir kojim obrišeš ono što si umazao. Divio sam se kevinoj upornosti, ipak su tu na stotine različitih salveta. U stvari nisu skroz različite, bez obzira na šare, sve su imale jednu istu stvar izatkanu na sebi... Gomilu lepih uspomena...

-Već izmoren sopstvenom apatijom i nostalgijom mojih roditelja, užurbano vadim nešto na šta i ja mogu biti ponosan! Vadim torbu sa 200 diskova, na svakom po 6 filnova. Medju 1200 naslova pokušavam naći najbolji za razbijanje monotonije. Listam redom. Hm horor? Jok. Drama? Taman posla! Akcija? Nemam koncetracije, za brojanje žrtava!...

Pokušavam da pronadjem nešto, dok mi se glava ne napuni pričom, o ćaletovom i kevinom prvom odlasku u bioskop. Uzbudjenju dok čekaju u kilometarskom redu za karte. Utiscima o kojima bi danima posle bioskopa pričali.
- Napokon shvatam, da mi nema druge nego da se predam. Odbacujem diskove, ležem nazad u krevet i prepuštam se.
- U grudima me sve jače steže pomisao da ja, dete 21 veka, imam sve a u stvari nemam ništa.
- Pokušavam da shvatim kako to da jedan raspali gramofon, masno bioskopsko platno, papirne salvete,igranka u seoskom domu kulure... Mogu ostaviti dublji trag i veće uspomene od najvećih ljudskih dostignuća, koja ja danas koristim.
Pokušavam shvatiti, kako to da su kevine polaroid fotografije, mnogo lepše, od mojih digitalnih.
Kako je moguće da je ćale nasmejaniji na slici pored svog Fiće, nego ja pored mog Golfa 4?

- Sedim i pitam se, da li sam problem ja, ili cela moja generacija? Ili čak kompletno vreme u kome mi živimo? Da li smo se prezasitili? I što je najgore, odakle meni nostalgija za nečim, što nisam video ni osetio? Kako ja mogu osećati nostalgiju za mladošću mojih roditelja?

Kako moja generacija iz 21 veka, može zavideti nekome iz prošlog?

Ali na kraju sam shvatio, da to što mi osećamo, nije nostalgija. Niti je problem u vekovima.
To je samo strah, koji osećamo dok uživamo u pričama naših roditelja.
Strah od toga, da ćemo koliko sutra mi biti, ti koji treba da pričaju nekim narednim generacijama.
A sve što ćemo moći da im ponudimo., biće bakine šarene salvete i dekin gramofon, ukoliko ih ne zaboravimo.
Jer mi, mi izgubljena generacija 21 veka, generacija na dugme, koju mrzi da se druži. Koju mrzi da pamti rodjendan milih osoba. Koju mrzi da vikne kroz prozor komšiju na kafu.
Mi kojima će uskoro biti teško da se volimo...
Mi svoje uspomene jedino umemo da urežemo na diskove koji se grebu, umesto tamo gde su urezivali naši stari. Tamo gde ostaju zauvek. U naša srca!
ADAdams86 · 21. mar 2013.💬 30

Poznata i kao naknadna prepamet, ogleda se u tome da likovi koji su ovde bili luzeri odlaze "negde tamo",i preko noći postaju najpametniji, i znaju kako mi ovde treba da...Pritom iskazuju veliki stepen brige za nas ovde,koja je ustvari frustrirano podjebavanje, Kunu se u Majku Srbiju i žale za devedesetim jer su tada mogli da se ovde kurče celo leto za 100 maraka/dolara. Vrlo su saosećajni sa nama ovde, ali koriste svaku priliku da ti nabiju na nos kako su ovde sve budale za razliku od... Primer nije moj,pa verujem da neću dobiti plus,ali šta sad...

Pismo iz Toronta

Dragi naši,

Ne možemo još da konfirmamo naš dolazak ovog leta, ali, kako sada stvari stoje, izgleda da ćemo morati da kanselujemo tikete koje smo bukirali, jer nas ubi morgidž za taun haus što smo skoro kupili. Doduše, za tikete imamo, ali ne možemo da skupimo za prezente svima vama i ostaloj familiji, a bez toga ne ide da dolazimo jer nećemo da nas smatraju za neke bamove, kao što su pričali za Đoleta i njegove kad su svojima doneli po 100 dolara, kako su čip i kako ništa nisu uradili u Kanadi. Mi tako nećemo. Ili dolazimo kao gospoda ili nikako. Zato smo se i dogovorili da sejvujemo što možemo više i da sve odložimo za sledeći vakejšn.

Inače, mi živimo dosta dobro. Ja radim ful tajm i jos dva part tajma, a Zorica je našla i treći part tajm (preko vikenda), ali smo dobro uskladili šihte pa možemo da se viđamo svakog drugog vika. Možda je to malo nezgodno za Rebeku, ali njoj plaćamo dej ker posle škole, a odatle je uzima bejbi siterka i dovodi kući na spavanje. Ona, iako je mala, razume da mi ovoliko radimo za njeno dobro i da ovako mora da bude sve dok ne otplatimo morgidž. Svaki fri tajm koristimo da budemo sa njom, pa smo je tako last samer (ili to beše pretprošlog) vodili ceo dan na lejk. Kupili smo joj i hot dog i ajs krim i od tada stalno svima priča kako joj je bilo bjutiful. Ja imam dosta posla oko taun hausa (katujem travu, čistim atik) i nekako ugrabim par sati dnevno da sređujem bejsment jer hoćemo da ga rentamo i tako povećamo inkam.

Kao što vidite, da je lako - nije, ali kad je čovek hard vorker i ako dobro isplanira skedžual može sve da uradi. Ja sam lepo doterao liniju na 130 paunda, pa mi se neki naši dušmani odavde podsmevaju da sam se osušio zato sto mnogo radim i spavam samo četiri sata, ali to je samo zato sto oni mnogo dželos na mene, a i ne znaju da ja uvek ugrabim bar 45 minuta da dremnem u sabveju. Čoveku više i ne treba, a i to je samo privremeno (25-30 godina, dok ne otplatimo morgidž) a posle ćemo da uživamo. Sve je lako kad imaš svoj target.

Čuo sam da Đole i ove godine ide za stari kraj. Može se njemu kad već deset godina čuči na velferu i još vozi picu za keš, a žena mu otvorila bjuti salon u stanu pa ove naše guske navalile ko nezdrave da rade her kat. Ali, šta im vredi kad ne znaju da invest nego sve spiskaju na putovanja i neke druge stjupid stvari. Zato će ceo život da budu golje i da rentaju apartment, a mi imamo properti i sejving akaunt u banki. On stalno mejk fan od mene i priča okolo kako sam ful i ne znam da živim, ali polako, zaigraće mečka i pred njegovim apartmentom (koji renta). Ja sam već obavestio revenju Kanada o njegovim biznisima, pa ću da ga pitam kako se živi kad bude počeo da plaća taksu za sve ove godine.

A to što on misli kako mi ne znamo da živimo, malo se prevario. Skoro svaki satrdej uveče ja i Zorica popijemo kejs piva (onaj mali od siks). Doduše, ona popije samo jedno zato što mora na najt posao od devet, ali se zato ja rileks i smažem sve ostalo jer u sandej radim tek od osam ujutro. Zato, kad ga vidite nemojte ništa da mu verujete šta priča jer on nije čovek za rispekt. To je rizon što vam nisam poslao pare po njemu, jer znam kako će da kaže da sam čip i da grabim samo za sebe. Vi znate da to nije zbog toga, nego zato što sam temporari šort, ali i to je samo dok ne otplatimo morgidž. Posle ćemo svi da uživamo.

Sa našim ljudima se ne družimo puno jer oni uglavnom vole da koriste one koji su nešto uradili u životu, a neće da rade i ostvare svoj sukces kad im ova zemlja već daje čens. Dobar sam samo sa jednim kolegom koji radi sa mnom u fabrici i vrlo je polajt jer mi uvek donosi novine od juče (srpske na ćirilici) pa mogu da se upoznam sa svakim iventom. Ja sam se nudio da mu dam kvoter, ali on neće ni da čuje. Mnogo fini džentlmen. Iz tih novina i vidim kako se živi kod vas, pa sam doneo konklužn da i nemate baš mnogo čime da budete praud. Pritisla nemaština i svi kukaju da im stigne help od nas koji krvavo pravimo svaki cent.

Zato sam i mislio da vam sadžest da prodate to tamo što imate i dođete ovde, jer bi svima bilo bolje. Pare bismo uložili u morgidž, a dosta bismo sejvovali i na dej keru i bejbi siterki jer biste onda vi tejk ker o Rebeki. Vama bi ovde bilo mnogo najs jer je u našem nejberhudu jedan veliki i lep park gde možete da sedite po ceo dan, a kad je vinter mi obavezno zagrejemo living rum na 18 stepena i milina jedna. Bedrums ne grejemo jer je to cist vejst, a i zdravije je ovako.

Što se zdravlja tiče, mi smo dosta dobro. Zorica se malo žali na kičmu jer na jednom džobu u verhausu vuče pakete od 90 paunda, a posle kad ode na drugi u mit plent ubije je ladnoća iz frizera, pa kaže da ujutru ne može da se ispravi. Ali to je samo temporari - do podne, posle toga ide ko nova. Ja se pomalo brinem i rekao sam joj prošle godine da ide kod doktora, ali ona nikako da nađe tajm. Kaže, treba mnogo da se čeka u vejting rum, pa kad to pomnožiš sa njenom satnicom od sedam dolara ispadne stvarno mnogo, a mi nemamo mani za bacanje. Ja se ponekad osećam dizi, naročito kad završim onu šiftu od midnajt, ali to nije ništa sirijus. Svako jutro uzmem jedan mafin za brekfast i posle mogu da radim još toliko. Najbolja stvar koju sam uradio je što sam bacio cigaretes jer su na televižn rekli da su mnogo bed za zdravlje, a i dosta nam je išlo iz kućnog budžeta. Jedino još pomalo suspekt u Zoricu jer sam fju tajms osetio smok u batrum pa mislim da još uvek sikretli puši. Ali, neka je dok je ne uhvatim na delu, a onda će da joj zvone uši tri dana.

Razmišljamo i da uzmemo novi kar, ali kad smo videli cene ostavili smo to za fjučer, jer je toliko ekspensiv da je to strašno. Još možemo da juzamo ovaj naš stari, samo moram malo da zagitujem ruf jer se Zorica stalno žali kako joj curi voda za vrat kad je rejn. I Rebeka kuka da uzmemo nešto novo na liz jer je šejm od drugarica kada je vide u čemu se vozi, ali ne zna dete koliko treba da se sejv za ne daj Bože i da mora da se pazi na svaki cent. Normalno, onaj Đole kupio novu Tojotu i pre neki dan se dere ko seljak da ga svi čuju: "Zemljače, dođi da te malo provozam da vidiš šta je mašina". Vozaj se ti, vozaj, mislim se ja, a kad ti dođe mantli fi i inšurens nemoj da dolaziš kod mene da ti borou pare. Uopšte ne razumem te ljude što ne znaju ništa da sejvuju i koji ne znaju da ovde vrediš onoliko koliko imaš na akauntu. Samo se plašim da će da im bude tu lejt kad saznaju.

Mada, da budem onest, nekad mi padne na pamet pa se zapitam ko je rajt - ja ili Đole? Kad ga vidim kako je smajli svaki dan iako nema ništa, zapitam se da li vredi što mi toliko vorking hard i šta će da bude za koju godinu. Ali onda se setim koliki mi je morgidž i da nema rest dok se on ne isplati pa više o tome i ne mislim. A posle, kad to finiš, onda ćemo svi da uživamo.

Rebeka je veri gud i smart kid, samo ponekad ne možeš da joj objasniš kakav je ovde život i koliko čovek mora da bude kerful, jer za čas može da ode u bankropt, a onda ode i taun haus i sve što si stekao. Traži, recimo, ponekad picu za lanč ili mek donalds, videla od druge dece, i plače što joj Zorica svaki dan šalje u školu hleb i džem. A džem baš onaj lep, houm mejd, sami smo ga pravili od bresaka što smo last samer nabrali na jednoj farmi. Ali ne vredi. Ne možeš to da eksplejn detetu, pa to ti je. Zorica se ponekad sažali pa joj kažem da će tako samo da je pokvari pa ćemo muku da imamo kad bude groun ap. Šta će tek posle da traži? Možda čitavu biciklu!!??

Sad je uhvatile neke mušice pa kaže kako sve njene drugarice idu na pijano, pa hoće i ona. Idi bre dete, mislim se, samo mi još pijano treba. To je ovde ekspensiv da se smrzneš. Pa gde su pare za tičera, za gas, za notne buks... Koštalo bi me tu mač. A opet, ne možeš baš detetu ništa da ne pružiš. Ne može ni ono mimo sveta. Zato smo stavili na kalkulator i odlučili da je damo u srpsku školu. To je mnogo jusful, jer ona ne priča naški i to je za nas mnogo pejnful. Jer šta je čovek bez svog lengvidža? Zero! Srpski mora da se čuva jer smo bez njega komplitli lost. Zato će Rebeka od jeseni u srpsku školu, a ja sam se već dogovorio sa tičerom da mu rentam bejsment, tako da ćemo da platimo samo manji part. Mada mi ne bi bilo žao ni da platim sve kad je to u pitanju. Srpski je za mene svetinja!

Na kraju, sa old best, pozdravljaju vas vaši iz Toronta.
SKSkipper · 23. apr 2009.💬 5
prethodni