Ovaj izraz nekako navodi sagovornika da prihvati izneti stav. Iskrenost uvek bira pravdu i treba slaviti njenu pobedu. Za svaki konflikt, otkrivanje iskrenosti predstavlja trajno rešenje.
- Pero! Ti si? - Ja sam, ja sam... - Nismo se videli 50 godina! Sećaš se, prva klupa, treći red? - A ti si Arsenije? - Nije, Arsa je umro... ti si malo izlapeo. - Pardon? - Iskreno ti kažem. Hajde sa mnom, da evociramo uspomene!
Ne trudi se uopšte da odgovoriš na ovo. Štedi reči, trebaće ti nekad. Jer šta god da kažeš, uradiće kako je naumio/la, pa Bog. Moglo bi se reći da ova fraza služi samo kao obaveštenje u upitnom obliku o tome šta planira.
-Maco, a šta misliš da obučem ovu bluzicu? -Pa ne znam baš u čemu je poenta, mislim, sise ti se vide s njom isto kao i bez nje. Čak i da nije manijak, biće zajebano. I ja se jedva suzdržavam da te ne sahvatam tu gde si... -Juu ma kakav manijak, pa četovali smo toliko puta, baš je zlatan dečko. -Da, da, zamišljam... -Hmm, pa šta onda drugo da obučem? Ova mi je praktično najzatvorenija od večernjih varijanti. Dnevne ne dolaze u obzir, neću da izgledam kao tetka na prvom sastanku... -Pa ako ti je ta jedina od punog ormara garderobe, daj pozajmiću ti ja neku moju, m? A ovaaaj, gde ćete, planiraš nešto? Mislim, nikad mu oči nisi videla, nemoj ja da ti solim pamet, velika si devojčica...Makar neko javno mesto, ovo ono... -Ma vidi, samo podignem malo na gore ovaj srednji deo i sređeno. Ne vidi se toliko... Pozvao me na večeru, a posle ćemo kod njega, da mi pokaže stan. Pa šta me gledaš tako, ne mogu sad da optrčavam krugove, ja sam stara žena, napor je to, izdaju me noge. Super mi stoji ovo, zadovoljna sam. Pusić, vidimo se sutra. -...
Rečenica koja prethodi svakom sranju. Koristi se kao nagovor nekoga na nešto.
1: Brate, ajd se trkamo kolima po gradu. Nema nigde nikoga. 2: Ma da li si lud, nema šanse bre. 1: Ajde, šta može da ti se desi ? Epilog: Slupana kola, prelom obe ruke i noge, zgaženi pandur i deda na bajsu.
1: Vidi ove kurave, aj platimo da ih karamo. 2: Nema šanse. Imaju te sidu 100% 1: Ma staviš kondom i nema da brineš, jednom smo bre u Amsterdamu. Ajde, šta može da ti se desi ? Epilog: Kondom pukao, kurva trudna, zaradjena sida.
1: Aj idemo u Pičkojevac. Ful klub neki. Kažu piće džabe, radiš šta hoćeš. 2: Beži bre. Čuo sam da ti sipaju drogu u piće i da te posle siluju ako pogrešno pogledaš nekoga. 1: Ma to su priče. Ajde, šta može da ti se desi ? Epilog: Pronadjen spaljen leš u njivi. Nadrogiran i pijan mladić silovan i pregažen traktorom pa potom zapaljen od strane lokalne bande.
Dugačak slogan, ali slogan. Imao smisla u vreme dok su se ljudi makar malo osećali kao deo države, a država na tu njihovu lojalnost koliko-toliko uzvraćala.
Odavno nije tako. Odavno čovek državu doživljava kao nešto što je na suprotnoj strani, kao spregu političara, tajkuna i ostalih povlašćenih kategorija, mašinu za mlevenje koja gleda da te samelje i iscedi i ono što nemaš da bi ona imala resurse za svoje parazitsko funkcionisanje. U takvim okolnostima, u neravnopravnoj borbi u kojoj je od samog rođenja osuđen na poraz, normalno je što zlehudi čovek gleda bar da ublaži posledice tog poraza.
Tako je, vremenom, slogan iz naslova (ne krivicom građanina-pojedinca) izgubio svaki smisao, jer ako ti, u rodoljubivom zanosu, uzvikneš "Državo, evo me, reci šta treba!", a država te gleda belo i nema pojma šta si hteo da joj kažeš, onda to i nije neka država. A pogotovo ne zaslužuje da ti uopšte razmišljaš da li bi za nju, tu i takvu, mogao nešto da učiniš.
Da vidimo, šta je moja država učinila za mene? - Kad sam se rodio, upisala me je u Matičnu knjigu rođenih; - Kad je došlo vreme, pozvala me je da pođem u školu; - Kad je došlo vreme, pozvala me je da odem u vojsku; - Posle vojske, dala mi je rezervni raspored i zborno mesto; - Kad sam se oženio, i to je uredno evidentirala; - Zvala me je na vojne vežbe, a kad je "rezervni raspored" postao "ratni raspored", zvala me je i onda; - Otkako sam, po prirodi stvari, demobilisan, moja država me se seti početkom godine, kad mi pošalje rešenja za poreze i druge dažbine razne. Ja se, sa svoje strane, trudim da svoju državu ne opterećujem ni toliko.
A i zašto bih? Kad čovek pogleda u kakvom su stanju socijalne funkcije države (zdravstvo, školstvo, sudstvo, bezbednost - ne sumnjam ja u svoju državu, taman posla! Da me neko ubije, ona bi odmah skočila da brani moj integritet, a za sve što je manje od toga, bilo bi stvarno neuviđavno da tražim da se država angažuje oko mene), dakle, kad sagleda sve to, čovek neminovno dođe na pomisao da nisu bili ludi oni koji su se rasejali po belom svetu. Za razliku od naivnog pojedinca iz naše priče, oni su na vreme shvatili da je slogan iz naslova odavno evoluirao u:
"Ne pitaj šta država može da učini za tebe, već - koja."
Ne smem direktno da ti kažem, pa ću zato indirektno. Baš me zaboli da li ti se sviđa ili ne, ali eto, skinuo sam te sa grbače, a to je jedino što je bitno, čisto zato da mi drob ne pojedeš.
- I jesi li isprobao onu pušku koju sam ti poslao? - Jesam, jesam, nije loša, baš ti hvala. - Super, drago mi je da ti se sviđa.
Replika dragih nam roditelja (odnosi se na one koji su još jelte, subordinirani u finansijskom segmentu) kojom se potomku direktno skreće pažnja na potencijalne aktivnosti, a pošto potomak izrazi nezadovoljstvo usled nedostatka životnog uzbuđenja tj. zanimacije.
-Je li Dragane sine, da te pita majka, a što si izvadio te šerpe pa udaraš u njih već petnaest minuta? -Ma bre kevo, viš' kakva je dosada neka. Nema šta da se radi. Smorilo sve živo. -Pa kako nema sine, eno ti višnje na terasi, pa očisti, treba sok da pravim. Ne znam 'de ću pre. ....... -Šta radiš to degeneriče? -Pusti me bre ćale, palim muvi krila. -Što, ne voliš ih više sirove? -'Ajde zaobiđi me sa izlivom duhovitosti, ne'am šta da radim, gotova škola, vrućinčina, ja sam malo asocijalan, nigde mi se nešto ne ide. -More asocijalno-neradni, imaš ti šta da radiš. Iza kuće je debele ladovina, uzmi sekiru u šake i čekaj me tamo. Ako 'oćeš i ti da se greješ. Ide zima.
Prvi korak u pravilnom postupanju prilikom susreta sa državnim službenikom koji treba da ti pomogne da ostvariš svoja prava.
osoba a: Dobar dan, ja sam godinima radi u Esade, nemam deca, mnogo volem ova svoja rodni gruda, ubi me nostalgija. Čujem bela kuga, ne jebu Srbi. Pitam što ne jebu, nema kindergarden za deca. Ja napravi jedan. Trebam dozvola za gradnju. Izvolite, svi papiri, po spisku sa sajta. mica ubica: Baš si sad našao da praviš vrtić? osoba b: (pratilac, šapuće): Kenedi, Kenedi... onaj što je imo trojku sa Merlinkom i Onazisovom ženom osoba a: Za gospođu parfem! mica osmeh od uva do uva: Izvolite dozvolu!
Koristi se u izuzetnim prilikama, veoma formalan izraz u značenju da je osoba kojoj je upućena gorih osobina od vas, a koja zagleda u vaše dvorište i nalazi vam zamerke i cepidlači.
-Vidi na šta ličiš, pobogu, pogledaj se čoveče. -Ma nemoj, kaži mi brljo, da ti ne kažem drljo!
Izraz koji se primenjuje u situacijama kada vam neko postavlja bespotrebno potpitanje, iako ste mu na prethodno pitanje iste, ili slicne sadrzine, vec dali odgovor.
Razgovaraju 2 lika:
Lik1:- je li druze, jesi li trenirao kad neki sport?
Lik2- kakav bre sport, nisam nikad u zivotu pipnuo loptu, a kamoli nesto trenirao.
Lik1- e, steta. A reci mi jesi li trenirao tenis?
Lik2- brate, ja ti kazem nem kurca, a ti me pitas kolko imam djece