Sedam puta tokom jednog dana dođeš na autobusku stanicu, i sedam puta se vracas kući jer je bus pun. Na kraju, puste te u onaj poslednji što postoji, ali naravno ako hoćeš da stojiš pošto mjesta nema. Jedva nalaziš neki prostor da staneš normalno. Autobus kreće i misliš-Hajde, dobro sam se namjestio, izdržaću ja to lagano. Al ne lezi vraže-kondukter sa stomakom ko bure, ide kroz busi počinje da naplaćuje karte onima koji je nemaju. Naplaćuje mi i provlači se kraj mene. Osjetim ćevape i luk što je pojeo za ručak. U tom momentu, autobus naglo koči, kondukter se hvata za nešto gore, nabija mi mišku u facu. Doživljavam blagi epileptični napad. Prolazi kraj mene, ide dublje u bus da naplati, odradi što ima, i opet svima nama koji stojimo pomjeri bubrege dok se vrati do početka busa.Opet se nekako namještaš. Posle određenog vremena počne da trni jedna noga, pa se prebacuješ na drugu, i tako u nedogled. Postaješ smoren toliko, da ti je podatak koliko je stepeni u autobusu nešto najzanimljivije što si uočio u poslednjih pola sata. U busu nikog ne znam, nemam s kim da pričam. Momak kome stojim nad glavom igra igrice na telefonu. Polako počinje da mi vadi živce svojim antitalentom za igrice. U nekoliko navrata sam se sudržao da ne kažem-Pa 3 stisni pička ti materina, kako ti nije mrsko pola sata na jednom mjestu da stojiš??? U međuvremenu ulazi još 5-6 putnika tako da je stepen zagušljivosti i gužve dosegao svoj maksimum. Stojimo jedni na drugima. Autobus ko na kurac svako malo nešto koči, pa svako malo čuknem nekog ili rukom ili nogom u neki dio tjela. Gospođa do koje stojim izdaje mi naređenje da se pomjerim negdje jer ona nema dovoljno mjesta. Pošto nemam gjde, ulazimo u konflikt. Bus se budi ,vidiš im po očima, jedva čekaju da se nešto desi da navijaju. Međutim kondukter smiruje situaciju. Prošlo je nekih 2 sata, ostaje još toliko. Zbog zagušljivosti kondukter se žali da mu je muka. Ne prođe nekoliko minuta, počinje da povraća. Miomiris luka i ćevapa se čiri busom. Posle toga pije malo kisele da dođe sebi, i podriguje glasno da ne može glasnije. Skontam se sa nekom ribom malo kasnije, al ona izlazi za 10 minuta.PU!!!! Opet ostajem sam. Dolazimo do granice. Mi što stojimo izlazimo napolje da carinik može da prođe busom. Temperatura je -15 srepeni, a carinik razvlači. Ulazimo unutra vidno ozebli. Tek tad shvatam koliko me bole noge i ledja. Namještam se u sve moguće poze svijeta, ne ide, jebe pa rastura. Trudim se da ne mislim o tome, pred očima mi je krevet, pravo mi super, neka ekstra riba na njemu govori-Oplodi me. Odbijam je jer me bole leđa. i opet povratak u stvarnost. Pravimo pauzu konačno, i to kod motela koji je na 15 minta od moje kuće. Pauza pola sata. Iskuliram, popijem kafu, ispušim tonu cigareta. Konačno stižem kući. Ležem u krevet. Od bolova se okrećem u krevetu do pola 5 ujutru. Zaspim nekako. Probudi me telefon, ne mogu da dišem kako treba od bolova. Pokušavam, da ustanem, jedva, oči ispadaju.
Ne vraćaj se kući busom nikad za vrijeme praznika.
Floskula koja se više se koristi u pismenoj nego u verbalnoj komunikaciji i znači mnogo mi je zapelo, u teškom sam sranju, najeb'o sam k'o Francuz I Nemac po ruskoj zimi.
SMS
Je l' imaš 2000 kinti na zajam da vratim Mikiju Pegli dug? Hvala unapred, tvoj drug iz vrtića, Zoki.
FORUM
-E ljudi, izašle su mi neki zeleni mehurići na glaviću koji se iz sata u sat pune nepoznatom žutom tečnošću koja mi peče kožu, probao sam da istisnem, pa mi je tekućina prsla u oko i vid mi je postao zamagljen. Mislim da sam dobio kataraktu. Ako neko može da mi kaže šta radim?! HVALA UNAPRED!
Pismo
Dragi moj tata,
odlučio sam se da Vam pošaljem pismo jer to smatram najelegantijim načinom da Vam saopštim da sam konačno odlučio da pre svega postanem čovek, a uz to, naravno i produktivni član društvene zajednice. Posle devet godina mukotrpnog rada u leglu korupcije i uskovidnosti, dragi tata, tvoj sin će konačno krenuti da stvara. Činjenica da sam okinuo i zadnji ispit me je jako frustrirala bacajući me u apatiju, jer i pored mog velikog zalaganja shatio sam da ono što me sputava je neobrazovan predavački kadar koji ne shvata moje ideje i drugačiji način tumačenja gradiva. Jednostavno sam ispred svog vremena. Napustio sam tu unazađivačku ustanovu. Sa ponosom ti to kažem jer se konačno osećam slobodnim. I duhovno i telesno (Nisam više u Domu, naravno). Trenutno živim sa njom u garsonjeri. Dolazimo ti za godinu dana. Svo troje. Pošto je i ona napustila fakultet zbog tvog unuka prvenca! Bili smo na ultra zvuku! Onu što pomenuh, na početku, da sam odlučio da stvaram, potkrepljeno je mojom strašnom idejom za biznis koju ću ti izložiti verbalno uz topao porodični ručak, u našem malo skromnom domu, na selu, čije sam zvukove goveda i opojne mirise uvek nosio u srcu, među ovim pustim betonskim blokovima prestonice. Do tada, ne bi bilo loše da nam pošalješ po koju crvenu da bi nekako mogli da bivstvujemo u miru dok najlepši cvet moje bašte ne da nov izdanak koji će produžiti tvoje srećno porodično stablo. Unapred hvala!
Tvoj sin, jedinac
Fenomenalan odjeb osobama tipa:
Izvini da nemaš slučajno 50 din.
Ili onih likova kojima baš ti i samo ti, od 2.500.000 Beogradjana,
možeš da pomogneš, naravno sumom novca ne manjom od 200-500din.
Da se vrate u neki tamo pizdojevac.
Sedim sa društvom na trgu Nikole Pašić.
Prilazi NN osoba.
NN: Izvinite, da vas pitam, da nemate slučajno kod sebe 300 din, treba mi za taksi.
JA: Imam imam, hvala na pitanju, ne brinite se vi za mene.
(A u sebi nešto mislim, pa ni ja se ne vozim taksijem, mamu jbm)