Svaku stvar dakle tapni dva puta prstom, prstom kažiprstom, kad je ostavljaš, tu stvar, valja se. Isključuješ svetlo u kupatilu? Nema problema, samo napred, to je jedna lepa stvar, ako se isključenje svetla može nazvati lepom stvari a ja mislim da može, ali isključujući svetlo dvaput prignječi braon unifikovani prekidač u tom yu triptihu prekidača (svetlo + bojler + grejalica) dakle, jednom pritisni, prvi put, stvarno isključujući svetlo (ako se može reći ''stvarno,'' ako postoji stvarno) a drugi put, potvrdivši, ugnječi još malo prekidač, nabi mu glavu još malo da ulegne u svoje vekovno ležište, mada nema gde više, ali, pritisni još jednom, izrabi ga do kraja, iskoristi svoje pravo, stavi ga na njegovo mesto, na mesto-mesto, eee treći put ne diraj, i bog je rekao, i običaj, i ljudi: treći put ne, šta te se tiče treći put, ne ne, kreni napred, samo napred, zaboravi tu kratku romansu sa prekidačem, pa zaboga, život ide dalje, ne očajavaj, eto popravi milje na veš mašini, dakle, rekli smo: isti postupak, sa dva pîpa, inzagija: pap lagano primi loptu, upoznaj se s miljeom, to je prvi tzv. pîp ili tapk i onda cap, oproštajni tapk, šutni na gol, drugi udarac je odmah šut, nema trećeg dodira, kao u 10-9, eventualno pitaš, ali retko, nemoj, to je to, milje je namešteno, gol jepostignut, uređujemo svet, idemo dalje, obodreni, vedri, čili. Eto je, odmah još jedna šansa: kuhinja! Oh, spusti na sto stvar neku, ok tvoja je stvar kako ćeš je spustiti i koju stvar i u koji položaj namestiti, i da li ćeš je odmah bezdušno ostaviti, samo baciti, to je tvoja stvar i to se mene ne tiče, ali ono što se mene tiče a i svih nas je da, odlazeći od stola, pipneš ga, dvaput, prstom, blago zadržavši prst na njegovoj površini, osećajući ga: jednom dakle pîp ili takn, i voila, sto si ustolio, mnogo si učinio, čoveče, o ''čoveče''! Da, ovim potvrđujem, prstom i dodirom i ovim trenom: o ovo je sto, i ovo sam ja, ovo je trag, ovo je dodir, ovim dodirom potvrđujem postojanje ovog stola i svoje, i uspostavljam zvaničnu vezu između nas dvoje, proglašavam kontakt ostvarenim! Pevaj, svete, bogatiji za jedan dodir! I onda, ah, onda, ah kako samo brzo vreme prolazi, kad je najlepše: već ide drugi dodir, ispis i rastanak, tapni još jednom po njemu, tužno: stole, ja sad odoh a ti mi zdravo ostaj, dirljiv je bio naš susret i ispunjen toplinom i samom tajnom postojanja ali moramo sad svako svojim putem: ja u svet, u dalja dvotačja po svetu, tačnije prvo u dnevnu sobu, da se izvalim na krevet, a ti, eh ostaćeš verovatno tu, još zadugo, čekaj me, šta da ti kažem, ili dvotačinjaće te već neko drugi, ali čekaj me, čekaj, vratiću se jednom, ustvari, verovatno za nekih petnaestak minuta samo dok pojedem, tamo, u dnevnoj ovaj neki takozvani KOH.
To je pljuvanje po običajima, demoralizacija duha tradicije. Zamjena teza. Promašena suština. To je bludničenje pod pokroviteljstvom vjere, lažno rodoljublje. Obilježavanje svetaca, koje čovjeku treba da posluži za duhovno uzdizanje i podsjećanje na sve one najljepše čovjekove osobine koje se u svakodnevici, nekako usput zaboravi ili izgubi, postalo je oličenje grijeha i nemorala. Pogotovo nacionalni praznici, kada tenzije i netrpeljivost kuliminiraju.
Možda najbolji primjer za ovo je proslava Pravoslavne (''Srpske'') nove godine. Ustvari, to je Nova Godina prema jednom starom, astronomski nedovoljno usklađenom kalendaru(istine radi nijedan nije potpuno usklađen). Ne bih davao neke opservacije o tome koliko često se trebaju usklađivati kalendari, šta je kalendar uopšte, koji je tačniji(šta to znači?), da li nam je život praktičniji, lakši ili možda živopisniji sa više kalendara. Sigurno svako ima svoje argumente da odbrani bilo šta od navednog. Sigurno ima argumente koji su dovoljno jaki da ponekoga ubijede, nekoga natjeraju da razmisli, ali sigurno: nikoga ne uvrijede. Ako baš neće da uvrijedi nekog. Ali problem je u tome što uvreda, poniženje, omalovažavanje drugih često biva osnovni motiv organizacije raznih dešavanja, dok sam naziv događaja dođe kao neko nevješto obrazloženje suštine ( Kao što alkoholičar što traži povod da se napije). Možda ja ne shvatam dovoljno šta se želi postići ovim orgijanjem urnebesnim, gomilom nabildanih alkoholičara, sa uzdignuta tri prsta obješenih na vrata džipova zarađenih prodajom droge ili zelenašenjem. Razulareni primitivac koji je pun priča o pravoslavlju, patriotizmu i heroizmu, prije dolaska na hrišćansku proslavu, prebio je jednog nesavjesnog pravoslavca da bi izvukao pošteno zarađenih 100% kamate mjesečno koji su bratski dogovorili, a dati izdajnik nije našao za shodno da mu vrati, i to baš danas, kad ti je najpotrebnije: treba da da novac na ikonu, treba častiti društvo: kakav je on pravoslavac ako se ne oleši za novu godinu, toliko da ga osvjedočeni prijatelji moraju donijeti kući. Treba mu i za municiju: jer kakva je to hrišćanska proslava ako se ne ispuca redenik metaka. Ma to ispuca svako, a on kao vođa grupe boraca za pravoslavlje i otadžbinu, mora baciti bar pokoji tromblon ili bombu, čisto da se zna ko je ko.
Ja pamtim tiha zimska jutra, kad me djed budi i izvodi vani u mrak da vršemo. Šta vršemo? Zob, pšenicu, raž. Da nahranimo životinju i domaću i divlju, da nahranimo svoje ukućane i putnike namjernike. Odlazimo u staju, gdje kovrtanj okrećemo volovima oko rogova i dajemo prvo njima zalogaj, odlazimo u voćnjak dajemo ptici slame da napravi gnijezdo i da se nahrani, da ne uzima previše, a mi ćemo dati koliko možemo. Tek poslije odlazimo u kuću, da ono što je ostalo podijelimo sa svojom porodicom. A kuća topla, u njoj miris cicvare koju je baka tek spremila, ljubimo se i čestitamo jedni drugima Mladi Božić.